Skip to main content

Životno raskršće - Ela Genc

  


Prepoznala ga je prema slici i prilazeći mu, pomislila: Jebem'ti, kako dobar frajer. 

„Vanja, Felix trade? Ja sam Eva, iz Agencije“, uletila je samouvjereno.

Zagledao se u nju i osmehnuo. 

Te večeri na poslovnom druženju u okviru konferencije, njihova međusobna privlačnost živahno je pucketala prostorom. Eva ju je svrstala u poznatu kategoriju poželjnih, ali zauzetih. 

„Napeta sam mu. Kako god, oženjen čovjek s djecom me ni najmanje ne zanima.“ 

Unatoč prozaičnom nivou polupijanog razgovora, u njenoj nutrini javljao se osjećaj da ju nešto vuče prema njemu.

Po povratku u svakodnevnicu, počeli su često poslovno komunicirati. Bezrazložno je navraćala u njegov ured, a on ju je zivkao iz najbanalnijih razloga. Uhvatila se kako se smijulji i poskakuje po cesti, brbljajući s njim na telefon. 

Okej, znam što želi, ali neće ići. Ne pada mi na pamet biti nečija ljubavnica.

Vrijeme je drsko učinilo da se navikne na njegovu prisutnost; pričali su o poslu, životu, ili se samo glasno smijali. Kada ju nekoliko dana ne bi nazvao, praznina koju je ispunjavao njegov glas širila se podmuklo, poput stanica raka.

Jednog dana, tijekom dugačkog telefonskog razgovora, iznenada je osjetila da on pleše po rubu provalije i kako je potreban dašak vjetra da ga gurne niz liticu. Iduće večeri uslijedio je neočekivan, kasni poziv na piće. Odbila je. Shvatila je da im zajedničko vreme klizi iz ruku. 

Počela se povlačiti, poput preplašene životinje pred lovcem.

Nekoliko tjedana kasnije, izašla je na piće s jednim simpatičnim muškarcem. Kad je skoknuo po novi gemišt, zabljesnula joj je Vanjina slika pred glavom, i u želudac joj se poput strijele zarila neželjena rečenica: On nije Vanja. Tada je shvatila da povratka nema. 

Ovo mora stati, ne može tako dalje, odlučila je.

Sutradan ga je nazvala i predložila da se nađu. Došao je navečer po nju. Oklijevala je dotaknuti temu, no uspjela je nekako procijediti ono što je morala kazati. Očekivala je kako će nonšalantno ispaliti: „Da, sviđaš mi se, volio bih s tobom provesti koju noć i to je sve“. 

No, nije se nadala onome na što je naišla s druge strane.

„Ovo traje mjesecima. Zaljubljen sam u tebe, sanjam te noćima, zovem te iz najglupljih razloga, samo da ti čujem glas. Ponašam se kao tinejdžer, tresem se kad te vidim. Lud sam za tobom, Eva. I znam da je i kod tebe tako.“

Intenzitet njegovih osjećaja izokrenuo joj je svijet naopačke, kao da joj je netko majstorskim potezom izvukao tlo ispod nogu. Rekli su si sve, čak se i nasmijali. 

„Pa dobro, sada sve znamo, tu nema pomoći. Ali, barem nam je lakše.“, našalila se. I bilo je. Dok ju nije odvezao kući. Odjednom se okrenuo i poljubio ju. 

Trenuci su letjeli sve dok nije, pribravši se, istrčala iz automobila. 

Dva dana kasnije, vrativši se kući s treninga, vidjela je propušten poziv. 

Nazvala ga je, još znojna od vježbanja. 

Koračala je gore-dolje po stanu i, dok su razgovarali o tome kako im je prošao dan, začula je zvono na vratima. 

Comments