Nama, deci devedesetih, najduži raspust u životu nije bio
onaj između srednje škole i fakulteta.
Bilo je to mnogo ranije, negde oko trećeg osnovne, kada je
počelo bombardovanje.
Milina. Dugi, sunčani dani i igranje do besvesti.
Od sirene do sirene, roditelji su nam dozvoljavali da radimo šta god bismo poželeli. Sada
shvatam da su iz straha da ne doživimo sledeće jutro činili sve što su mogli
kako bismo ovaj komad zemlje zapamtili kao raj.
I bilo je rajski.
Ekipa – bajs, roleri, trotinet i skejt, niz brdo do Dunava,
pa u sledećem krugu menjaža.
Kad se premorimo, uskočimo u bilo čije dvorište da krademo
voće. I samo tih dana, niko se nije ljutio.
Kad se oglasi šizela,
idemo na popodnevnu dremku, a kad odzvoni smirela,
vreme je za sladoled.
Meni, Leni, uvek su kupovali Leni. Valjda su mislili da je to super fora, iako sam im sto puta
rekla da više volim Kapri. Brat je
provalio kako sticajem novih okolnosti uspeva da izmoli ledeni sladoled, iako
ima problem sa krajnicima. Od tada je tražio jedino Rumenka.
Otvarali smo ih tek kad uđemo u dvorište, a onda se zavalimo
u pletenu ležaljku između dve breze i vičemo: „Ala je dobar ovaj rat.“
Kad su nam dolazili gosti nismo bili toliko oduševljeni,
tada se kupovao onaj dosadni porodični sladoled.
Jedino zanimljivo kod njega bilo je to što kada se izvrne
naopačke i dalje ostaje u kutiji.
Čarolija.
Jednom mi trik nije uspeo. Plašeći se batina pokupila sam
sladoled sa trotoara, oprala ga u kupatilu i vratila u kutiju, nadajući se da
to niko neće primetiti.
Sećam se da smo nakon toga neki sladoled jeli i ne sećam se
da sam dobila batine.
Eto, toliko je bio dobar taj rat.
Comments