„Baka je umrla danas,
sahrana je u sredu“, rekao je otac preko telefona.
„Dolazim“,
rekla sam bunovna.
Nisam
bila spremna da se oprostim od bake. I uopšte kako se opraštaš od osobe koju
voliš? Kako objasniš sebi da je nikada više nećeš videti, dodirnuti, zabiti
nosić u njen zagrljaj i osetiti miris njene kože?
Kako?
Bila
je noć kad sam stigla u bakinu kuću. Niko nije čuo da sam došla. Na vrhovima
prstiju ušunjala sam se u njenu sobu i sela pred ogledalo. Sklopila sam oči
pokušavajući da po prašnjavim ćoškovima uma dozovem bezbrižne dane provedene s
njom.
„Sofija,
dete, gde si?“, čula sam njen glas iz kuhinje.
Krenula
bi da me traži po kući, a onda se dosetila da proveri i spavaću sobu. Stajala
bih tamo, na prstima, ispred ogledala, onako mala, u beloj potkošulji, lica
umrljanog crvenim karminom, igrajući se sa nakitom. Kristalne minđuše sam
volela više od svega.
„Sofija,
pobogu, dete, znaš da ne volim kada mi preturaš po stvarima!“, rekla bi brižno.
„Zašto,
kada imaš tako lepe minđuše?“, pitala bih naivno.
Nasmešila
bi se i tiho rekla: „Jednoga dana biće tvoje...“
Godine
su prolazile, a ja sam letnje raspuste provodila sa njom. Volela sam ta naša
leta. Bila su puna nekakve magije. Svašta bismo radile: od pentranja po drveću
do kuvanja pekmeza. Sve mi je dopuštala, osim ulaska u njenu sobu. To je bio
njeno carstvo prepuno tajni. Sećam se snažnog mirisa lavande i sunca koje se
probijalo kroz teške brokatne zavese.
Baka
bi sela ispred ogledala, zatvorila oči na trenutak, i nestala u nekom drugom,
svom svetu.
A
ja bih sve to videla kroz odškrinuta vrata koja nisu mogla da se zatvore do
kraja.
Jednog
dana, rešila sam da kročim u taj njen svet. Iskoristila sam priliku dok je na
tremu razgovarala sa komšinicom. Znala sam da će se, po običaju,
raspričati.
Lagano,
na vrhovima prstiju, ušla sam u njenu sobu. Pored ogledala stajala je kutija sa nakitom i bakinim omiljenim
minđušama, koje je nosila samo u posebnim
prilikama. Rukom sam prošla po prekrivaču i na postelji ugledala još
jednu manju kutiju. Srce mi je brže zakucalo. Da li da je otvorim? Da, ne, ne,
da... Ruke su same krenule. I pre nego što sam stigla da odlučim, znajući da je
to što radim pogrešno, kutija je bila otvorena.
Na
crno-beloj fotografiji, u dugoj čipkanoj haljini, sa crnom maskom koja joj je
skrivala gornji deo lica, osmehivala se lepa, mlada žena. Prepoznala sam
minđuše. Baku nikada nisam videla tako srećnu. Iza crne maske, oči su joj se
smešile. Pored nje je stajao muškarac, visok, crn, sa kosim ožiljkom iznad levog
oka. To nije bio deda. Ispod fotografije u kutiji je bila crna maska. Shvativši
da sam predaleko otišla u iskopavanju bakine prošlosti, zatvorila sam kutiju
i otrčala u dvorište.
Nikome
nisam pričala o bakinoj kutiji. Rešila sam da to ostane tajna, naša tajna za
koju ni baka nije znala da je znam.
„Sofija,
jesi li dobro? Hajde da spavaš. Sutra nas očekuje dug dan“, rekao je tata i
blago me dodirnuo.
„Naravno,
evo sad ću ja“, slagah u sekundi. Nisam bila spremna da se oprostim od bake.
Legla sam u njenu postelju, zaronila glavu u jastuk tragajući za njenim
mirisom, iščekujući njen glas iz kuhinje.
Sutra
ujutru, pre sahrane, stala sam ispred ogledala i stavila njene omiljene
minđuše.
Pomislih,
šta bi se desilo kad bi me videla kako preturam po njenom nakitu? Znam, rekla
bi: „Dušo, tvoje su.“
Na
izlazu iz sobe spazih crnu masku, obešenu pored ogledala. Maska koju sam pre
mnogo godina pronašla u kutiji sada je visila na zidu. Dozivala me je, velika
bakina tajna.
Ostavila
sam sve iza sebe i krenula.
Posle
sahrane, sela sam na klupu nedaleko od njenog groba. Bio mi je potreban mir da
saberem misli.
Stariji
čovek se laganim korakom približavao bakinoj humci sa buketom lavande u ruci.
Nagnuo se ka nabacanoj zemlji i činilo se kao da razgovara s njom. Prišla sam mu
i upitala:
„Izvinite,
da li ste možda poznavali moju baku?“
Okrenuo
se ka meni - u tom trenutku spazih ožiljak iznad levog oka.
Odgovorio
mi je: „Da, nekada davno.“
Comments