Zaboga,
već je odavno trebao biti tu.
Ne da
mi se samoj ići. On mi uvijek barem podigne raspoloženje kod ovakvih glupih
situacija. Mislila sam da sam savladala strah od javnog nastupa, ali jok. Ili
me to sada muči nešto sasvim treće?
Buljim
u tenisice i pitam se jesu li dovoljno kvalitetne da ostanu suhe po ovako
mokrom asfaltu.
„Kinesko smeće.”
Golub koji je do sada mirno gugutao
na rubu terase prestrašeno odleti, prepadnut valjda spoznajom da je spodoba u
zvoniku gde stojim ipak živa.
Problem
sa današnjim svijetom je u tome što bi se i nekinesko smeće, plaćeno duplo
skuplje, po ovakvom vremenu raspalo gotovo jednako brzo.
Gledam
kako se golublji izmet pod kapima kiše polako otapa po rubu kamene terase
zvonika.
Gdje se mogao zadržati? Bogami, neću
ga više čekati. Od samog ovog pogleda u ušima mi zvoni muzika iz filma Tramvaj zvan čežnja. Kakav glupi film za
ga se sjetiti sada!
Ah, ništa, kao i uvijek, dalje idem
sama..
Oh, here we go again, whine, whine about
it – to će ti baš pomoć'.
Izvučem ključeve iz džepa sa drvenim
privjeskom na hipijevski VW koji mi je poklonio prije dvije godine. Jedini dar
od njega koji mi nešto znači jer jedini i liči na nešto. Nikada nije znao s
poklonima. Zapravo, bio je samo beskrajno škrt, to je ono što si nikada nije
htio priznati.
Oh – vidi, razmišljam o njemu u
prošlom vremenu.
Stisnem oči samozadovoljno.
Pa
da, već smo se pred koje vrijeme otpisali. Ovo sada spada tek u onaj čudan
period kada ti treba malo više da se odlijepiš od osobe s kojom si godinama
naviknuo provoditi po čitave dane.
A i ovakav odnos više ne liči ni na
ništa. Imam zdraviji odnos s vlastitim poštarom, ako ćemo tako.
Skinem glupi drveni privjesak s
ključeva. Stavim ga pravo u ono nakvašeno golublje govno.
„Brm, brrrmm...” Drveni kotač ostavi
smeđe-zeleni trag iza sebe. Tragovi jedne propale veze.
I
svega onoga što smo planirali napraviti kada nabavimo jedan takav kombi.
Putovanja i gluposti. Govorio je to samo zato jer je znao da će se meni
svidjeti ta ideja. On sam nikada nije bio tip od akcije. Tri i pol godine
iluzije. Ostavim tako autić i zagledam se u sivo nebo ispred sebe.
Duboki udah. Duboki izdah.
Još
stojim. Krv mi kola tijelom. Stanice su žive.
Bogati,
koliko toga čovjek može progutati u životu pa ipak ići dalje uzdignute glave?
Koliko?
Uvijek
kada pomislim da sam pojela svoju životnu količinu gluposti, svemir mi servira
još.
Da
nije došlo do navike?
Toliko
toga ipak možeš sam. Iako je zabavnije u dobrom društvu.
Ali
realno, sam se rađaš, sam umireš, sve ovo ostalo je tek zabavno ispunjavanje
vremena tokom života.
Silazim sa zvonika i odlazim na
tramvajsku stanicu. Sada će prve jutarnje redovne linije.
Pitam
se koja tramvajska linija najdalje vozi. U taj ću sjesti. Do kraja grada, pa na
lokalni bus. I dalje. Vozit ću se dok i zadnji putnik ne izađe. Na toj ću
stanici izići. Nadam se da će me ostaviti u nekom sumračnom kraju, uz
poluasfaltirani put i titravu lampu javne rasvjete. Takav ambijent mi duša sada
ište.
Mobitel vibrira. Uzmem ga i na
ekranu vidim kombinaciju slova koju sam ovih godina toliko često viđala. Buljim
u to sve dok od svakog slova ne vidim tek titrajuću skupinu bezličnih piksela.
Koja potraćena energija!
Mobitel nakon nekog vremena prestane
vibrirati.
Uđem
u kontakte i izbrišem njegov. Odsad, ako me bude zvao, vidjet ću tek skup
nepoznatih brojeva koji mi neće ništa značiti. Ono ime i prezime od kojeg bi mi
nekada srce počelo radosnije kucati, ostati će dio povijesti. Ovo tu tko me
sada zove – to više nije ista osoba, uz nju više ne vezujem one iste osjećaje.
Sve ima svoje ime.
Koje je ime za ovu situaciju?
Reciklaža ljudi?
Ne da mi se više upoznati nikog
novog. Nemam snage. Iscrpljujuće je sve to. Usmjeriš toliko energije prema
nekome, u neki odnos. A kada izađeš osjećaš se kao da si ostao bez jednog
dijela sebe koji nikada nećeš moći vratiti.
Odgoditi ću ipak vožnju busevima u
nepoznatom smjeru. Svjetovne obaveze. Idem prvo odraditi onu konferenciju.
Namontiraš osmjeh i nitko ne zna da
se raspadaš iznutra.
Pogotovo ne na tim fancy event-ima
gdje svi dolaze u odijelima i precijenjenoj neudobnoj odjeći. Iz svih njih
isijava neka blago oštećena vibra. A svi namontiraju osmjehe.
Na tračnicama, pored šina, stajao je
komadić kruha, očiti artefakt nečijeg sendviča. Neki golub (možda onaj isti)
sleti i počne čeprkati po njemu.
Takve će koktel sendviče servirati u
pauzama na konferenciji. Jao kada si zamislim ljude tamo! Ne znaju što bi sa
sobom pa si nakrcaju ruke s vinom i kanapeićima i prtljaju s time kako bi ih
nekako zgurali u usta, a da ipak pritom izgledaju vrlo otmjeno. Već ih vidim
kako će, kada dođu kući, kao zmija kožu, odbaciti usku odjeću i u gaćama,
namirisani poskupim parfemom, navaliti na salamu iz frižidera. Zahihoćem se
tiho naglas od te slike u glavi.
Ah, ipak ima još toliko čari za im
svjedočiti u životu!
U to se na tramvajskoj stanici
zaustavi crni blindirani automobil. Znam da mu prednja felga s gumom košta više
od prosječne mjesečne plaće u državi. Ali gadna je to neka felga, onaj nesuđeni
VW kombi imao je kotače s puno više duše.
„Gospođo ministrice, vrijeme je da
krenemo.“
„Večeras sam sklopio oči na jastuku
od zvijezda i sanjao sreću. Ona me probudila i ostala u meni“, recitiram dok
sjedam u grijana crna kožna sjedala.
„Molim?“
„Ništa
Alane, tako pjeva jedan tvoj imenjak, sjetio si me te pjesme.“
„U
redu ministrice, jeste li spremni?“
„Budi spreman i uspjet ćeš. Budi
nespreman i uspjet nećeš. Stara kineska poslovica,” nastavim dalje i zagledam se u kamenu ogradu onog zvonika.
Neka mala izbočina izgledala mi je kao onaj VW kombi.
„Shvatit ću to kao da. Vežite se,
krećemo.”
Comments