28.10.2018, London
Dobro jutro
dnevniče,
Prošlo
je tačno dvije godine od tog kobnog dana kad nas je Dejan napustio. Našu Nevenu
i mene. Prva stranica ovog dnevnika, posvećena je njemu. Dejan je bio je na
pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Bio
je to tmurni jesenjski dan, magla se spustila i Dejan je kao i svakog jutra
žurio da stigne na vrijeme na voz. Bili smo se nešto sporečkali prijethodno
veče, sad kad razmislim zbog gluposti: opet je bio zaboravio da nam rezerviše
let za Novu godinu za Beograd. Dosadilo mi je to, da ga stalno moram opominjati.
Smješno stvarno. Ja sam to jutro odvela Nevenu u školu i uputila se ka poslu.
Na putu do tamo zazvonio mi je telefon, zvali su iz bolnice i obavjestili da je
Dejan doživeo nesreću. Udario ga je automobil dok je prelazio cestu.
Tog
dana, svijet mi se srušio. Sjećam se svakog detalja. Od ulaska u bolnicu,
strepnje zbog operacije, dolaska roditelja i - trenutka kad su mi saopštili da
je preminuo. Ostale dane, sedmice i mjeseci živjela sam kao duh. Sad kad pišem
ove rečenice, iskreno i ne sjećam se kako sam preživjela. Evo, kaplju suze na
papir. Ali one već odavno ne mogu da
očiste dušu.
Pitanje
gdje je tata, Nevena već godinu dana ne postavlja. Prihvatila je, ali nije
razumijela. Ne mogu ni ja iskreno. Na pitanja drugih kako smo, šta ćemo, gdje
ćemo i da li nam je teško odgovarala sam kao po protokolu. Podrške smo imali,
hvala Bogu, ali i nepotrebnih savjeta i sažaljenja. Niko se nije našao da nas u
stvari samo sasluša. Da izbacim to što mi je na srcu i duši. Svi samo
postavljaju pitanja, neki da dobiju odgovore, a neki eto, da su pitali.
Dugo
ovaj dnevnik več stoji netaknut u ladici. Mnogi su mi preporučivali da izbacim
sve iz sebe, pretvorim misli i emocije u riječi na papiru. Zato sam ga kupila
ali nisam imala potrebu da pišem.
Zašto
sam ga baš danas izvadila?
Juče
kad sam se vratila kući sa posla, ispred vrata me je dočekala neka žena. Nije
mi bila poznata, a baš ona je zaslužna za moju sudbinu. Pitala me da li sam ja
Ljiljana. Potvrdila sam joj. Oči su joj se napunile suzama, rekla je da hoće da
mi se izvini. U prvo vrijeme nisam shvatila o čemu je riječ. Mucala je da tog
dana ne zna šta se desilo, da je izgubila kontrolu nad autom, da želi da traži
oprost od mene.
Ona
je usmrtila Dejana. Taj dan mi se kao film ponovo odvijao pred očima. Dejan u
hitnoj na jednom krevetu umire, a nju operišu. Nikad nisam željela sa njome da
pričam o tome, iako je pokušavala mnogo puta da me kontaktira.
Jednostavno
nisam mogla, previše su me tuga i bijes obuzeli.
Juče
je ponovo stajala preda mnom. Tražila je oprost, da olakša dušu. Zamolila sam
je da ode, da još nisam spremna da je saslušam niti da budem njena
ispovedaonica. Ušla sam u kuću i zalupila vrata. Srećom, Nevena je noćila kod
mojih roditelja. Oblile su me suze i cijelu noć oka nisam sklopila.
Stalno
mi se ta riječ ispovedaonica vrtila po glavi.
Sjetila
sam se tebe dnevniče. Kako do sada nisam nikome mogla ispričati svoje misli i
osjećaje, evo biram tebe kao svoju ispovedaonicu. A ti da sve prihvatiš, ali ne
odgovaraš. Biram tebe da ti napišem sve o sebi, da se ogolim. Tebe koji mi
nećeš suditi niti davati savjete, bespotrebno zapitkivati a ipak to što mi
pokažeš na papiru daće mi jasniju sliku i odgovor.
Šta
ja zapravo tražim od tebe? Jako je ironično što me baš ona žena sinoć podstakla
da budem iskrena prema sebi i potražim podršku. Tražim podršku, to mi je sad
prošlo kroz glavu. Onu koja će da ćuti i da me sluša.
Sve
izbaciti i ponovo sastaviti kao dobar puzzle.
Dnevniče
(ispovedaonice): Vrijeme je da olakšam sebi bol za Dejanom, vrijeme je da
počnem da se otvaram, vrijeme je da se suočim sa tim. A možda i sa tom ženom.
Koliko je meni teško, toliko je i njoj. Vrijeme je za oproštaj i prevazilaženje
bijesa.
Prvi
korak si ti, drugi korak da se suočim sama sa sobom. Sa tugom, boli i strahom,
a ostale korake vidjećemo kakvi će biti. Kad-tad ce doći i vrijeme za novi
život, novi udisaj.
Dovoljno
je za prvi upis.
Hvala
ti što ćeš da budeš moja ispovedaonica, hvala ti što ćes da čuvaš moje tajne.
Do
pisanja.
Comments