Tih dana padala je kiša. Uporna, od jutra do mraka, od noći do
svitanja. Nije izgledalo da je ikad prestajala. Nije ličilo ni da je uopšte
počela. Kao da je oduvek tako bilo. Leta 2015. kada se Ema vratila sa
najkraćeg mogućeg putovanja iz Amerike gde je u svađi sa Pericom porazbijala
sve po očevom stanu, lilo je ne samo danima, nego sedmicama. Sve se stopilo u
sivilo. Stajala je na terasi svog stana i gledala kapi. Nije bila sigurna da li
su to njene suze ili su tragovi pljuska na njenom licu. Vreme je bilo pejzaž
njene duše.
Pogledala je paklu cigareta na
stočiću. Stavila ih je tu kada se vratila i od tada ih nije zapalila. Nije
imala ni potrebu da je baci. Sve njene vezanosti su joj bile besmislene. Nije
želela ni džoint, ništa.
Gledala je tu mokru zavesu i osećala prazninu u stomaku. I nije to
bilo samo od gladi, barem ne one fizičke. Nedostajao joj je - Otac. U grudima
kao da je imala svenulu ružu. Bolno mesto, teško i za dodirivanje. Nije bila
sigurna ni kako stoji na nogama. Kojim snagama? Danima skoro ništa nije jela.
Čak je i Perica, njen saputnik iz glave, ćutao. To ju je činilo još
usamljenijom.
Sa ocem je sve uprskala. Bio je besan. Zbog razbijenih stvari, posla,
novčanog izdatka. Zvao ju je i urlao na nju. A ona se smejala. I bila
neprijatna. Nije sigurna da li je ta histerija bila njena ili Peričina. Sada je
svejedno. Sekundu nakon što je završila razgovor, znala je. Bilo joj je jasno
da je pogrešila.
I verovala je, sa sigurnošću, da će joj oprostiti.
Ali se nećemo vraćati, ni on
ovde, ni ja tamo, mislila je Ema. Sjebala sam sve. Ukazao mi je poverenje, i sve sam uprskala.
Majka je nije ni zvala. Poslala je poruku:
“To i liči na tebe Ema. Sve mi je tvoj otac preneo. Nemam komentar!
To je vaša stvar, ne tiče me se.”
Odlučila je da ostavi mamu na miru.
Znam da je i ona umorna od mene. A
i ja sam od nje. Od njene večite životne drame. I sa ćaletom, i sa njenim
novim mužem...
Niko nije znao kako je njoj, Emi. Nije se javila ni najbliskijim
drugaricama. Šta da im kaže? Da je luda?
Jesam li luda? Ludaci ne misle da
su ludi. Ali u Njujorku nisam pomišljala da sam luda. A očigledno nisam bila
svoja, razdrala se i pogledala u Pericu koji je u tom momentu
izašao na terasu. On joj uputi ledeni izraz lica, a onda se najsočnije iskezi
i vrati unutra.
Gledala je u predeo ispred njene zgrade, u zelenilo drveća. Izgledalo
je kao da je sve normalno. Ipak znala je da je drugačije.
Pre neki dan je po ovoj kiši sišla da kupi banane. Pomislila je da bi
mogla nešto staviti u usta. Posmatrala je čoveka na maloj tezgi, dok je
prodavao breskve nekoj ženi. Bio je razdragan, sitne građe. Ali je imao tri
para ruku i izduživao se po potrebi.
Da li on to sa šest ruku puni kesu
breskvama?
„Dobar dan komšika, čime mogu da vas poslužim?“ razdragano će
mnogoruki.
Pa
ako može neki hladan tuš normalnosti, neke pilule za lilule, pomisli Ema
i veoma tiho izusti:
„Molim vas kilogram banana.“
Veseljak se izduži prema žutom voću koje je visilo sa prednje
strane tezge i bez muke ga dohvati.
Ema se zabezeknula od prizora i samo otrčala nazad, u daljinu, prema
svojoj zgradi. Prodavac ju je dozivao ali nije imala nameru ni da se osvrne.
Posle samo nekoliko dana otišla je do apoteke kako bi kupila lek
protiv glavobolje. Gospođa u belom imala je ogromna i stisnuta usta. Dok je
pričala palacala je jezikom kao zmija. Ema nije ni sačekala red, samo je
izašla. Istrpeće, proći će je glavobolja.
Najbolje je da neko vreme ostanem
ovde, u stanu, rešila je.
Da li će ovo uvek biti ovako?,
pitala se i dalje stojeći na terasi. Moram
da se iskuliram. Znam samo jedno - neću ići u Palmu.
Palma - tako je zvala Institut za mentalno zdravlje u Palmotićevoj
ulici. Ema je davno tamo bila pacijent. Tada su je lečili, čunilo joj se - od
svega. A cela terapija su joj bili lekovi i još tabletica. Sa pilula je
prešla na narkotike. Mislila je kad se već drogira, daj da samoj sebi prepiše
šta joj se sviđa. Ali nije očekivala ovakav ishod.
Možda bi trebalo da nađem nekog
privatnog psihoterapeuta i da za promenu probam terapiju razgovorom?
pitala se. A šta ako pomisli da sam
luda? Sačekaću još malo. Možda se sve vrati kao što je bilo nekad.
Jeziv nemir ju je hvatao od pomisli da će biti kao nekad.
A želim li da bude kao nekad? Ne,
ne mogu da budem jadna, mala Ema. Kojoj je potrebna pomoć od svih. Večito
nesposobna da sama sredi stvari.
Okej, smiri se Ema. Imaš Pericu.
Mrziš ga, ali makar znaš da je tu. On po svoj prilici nikad neće otići. Njega
čak ne mogu ni da razočaram. Za njega sam neadekvatna per se. I ceo ovaj svet
jeste čudan. Ali šta sad, navići ću se. Možda će mi jednog dana biti
zanimljiv, pomisli i novi talas jeze joj prođe telom. Ako pre toga ne umrem od straha ili gladi. Teško
mi je da ovo podnesem. Ko sam uopšte ja?
Napustila je terasu i krenula prema spavaćoj sobi. Tamo je ogledalo.
Pogledala se. Bila je i dalje ista. Niska, sitnih grudi i vižljastih
butina, isprano crvene kose u večitoj pletenici, očiju boje livadskog meda,
jedrih usana.
Sela je na krevet posmatrajući se netremice. Opet se nekako činila
nepoznato sama sebi. Sve će biti u redu.
Sve će Ema biti okej, tešila se.
Iz stomaka polako je krenula da joj izlazi tamnoplava smesa. Zatečeno
je zurila u svoj odraz. Svoj trbuh iz kog je izašla teget smesa i sela kraj
nje. Pogledala je u to. Tamnoplava mešavina, kao velika meka pufna. Nije imala
usta, imala je sitne, najsitnije ručice i nožice i najkrupnije oči koje je u
životu videla.
To biće je samo treptalo tim velikim očima. Gledali su jedno u
drugo.
Čini mi se kao da može da mi
čita misli.
„Mogu Ema, i ne samo to – i ti možeš meni.“
O Bože! Ovo je neverovatno,
pomisli Ema.
„Jeste, tvoja tuga je neverovatna.“
Jesi li, jesi li ...
zaustavi misao Ema.
A biće nastavi:
„Jesam, ja sam tvoja tuga. I razočaranje. I praznina. Besmisao. Ja
sam tvoje suze i kišno popodne.“
Ema briznu u plač a biće se nasloni na nju. Izgledalo je tako
pufnasto, a bilo je toliko teško. Opružili su se na krevetu. Ema sklupčana,
a biće kao njen prekrivač.
„Zvaću te Duboko Plavo, može?“
„Može.“
„A otkud ti ovde?“
„Nisam imao više gde da budem.“
„Kako to misliš?“
„Nema više mesta u tebi. Sve si ispunila tugom. Morao sam da se
prelijem spolja.“
„Nemoj molim te otići, nemam snage za život.“
„Neću nestati, moraš me isplakati.“
Tih nedelja u Beogradu padala je kiša. I Ema je plakala zajedno sa
njom. I nije bila sama, Duboko Plavo bi samo zatvorilo oči i celo je bilo
jedna velika meka suza. Reka koja nosi sve. Jezero u koje je potopljena. Okean
sa valovima koji udaraju u telo i bole do srži. Sve dok Duboko Plavo nije
postalo rečica. Posle tačno petstotinasedamdesetšest sati, Duboko Plavo je
pogledalo Emu bistrih očiju.
Vreme je da odem, pomislilo
je Duboko Plavo.
„Hvala ti.“
„Znaš, siguran sam da ćemo se videti opet.“
„I ja sam. Jedva čekam – i baš ne želim da te vidim.“
„Potrudi se da to ne bude skoro.“
Ema je pustila još nekoliko suza i Plavog nije više bilo.
Došlo je vreme da ustane. Da krene na terapiju, da pronađe neku koja
joj odgovara. Neće gutati ništa, ni svoje ni tuđe.
I nije bila sama. Tu su bili njeni cimeri. Duboko Plavo, Perica, i ko
zna ko će se sve još pojaviti.
Od te 2015. godine Ema je stvarno postala drugačija. Slobodna. Onaj
njeni stari crno - beli svet, gde su premise uvek bile - on je kriv, a nju mrzim, postao je pun boja. I sada, skoro tri
godine kasnije, 2018. godine, Ema je sedela na tom istom mestu, na krevetu u
spavaćoj sobi. Smešila se i gledala u svoj odraz. Setila se Dubokog Plavog.
Videla ga je nekoliko puta od prvog pojavljivanja. Ali više ni najdublja tuga
nije bila kao nekada. Sa Dubokim Plavim bilo je sve lakše.
Obučena, bila je spremna da krene. Ona devojka sa jako dugačkom
plavom kosom joj je pisala na Fejsu i pitala da se upoznaju.
„Sada sam gotovo sigurna da je neki superheroj. Jedva čekam“, uzviknu
samoj sebi dok je prolazila stanom prema izlaznim vratima. Poslala je Perici
poljubac. UltraSpiritualna dolete i poljubi je u jagodicu desnog obraza. Obe se
osmehnuše.
„Ostanite danas ovde, ok? Hoću da idem sama.“
„Ma sanjaj o tome“, odgovori joj Perica i zakorači da krene sa njom.
„Mislim da je ova devojka posebna.“
„Pa šta?“, odgovori apatično Perica.
„Možda će te videti.“
„Osim tebe me niko nikad nije video. Što bi me ona videla?“
„Pa kažem ti, mislim da je naročita.“
„E, pa baš zato ću poći.“
„Smaraču“, progunđa ravnodušno Ema.
„Svinjo“, uzvrati joj Perica.
Izađoše na svetlo dnevne magije.
Comments