Lucija Karmen stane nogom na prvi stepenik
prelepe katedrale, podiže tašnicu i iz nje izvuče crne čipkane rukavice pa
nastavi da se penje ka ulazu u svetu kuću. Sa njima izgledala je još otmenije.
Visoka, savršenih oblina, Lucija zabaci tamnu kosu unazad, zaustavljajući dah
prolaznika koji su se našli u blizini.
Na ulasku se prekrstila i pognula
glavu pa laganim korakom krenula ka ikoni Bogorodice. Onih nekoliko meštana
koji su se molili, jedan po jedan, zaboraviše gde su stali, prateći najlepšu
Italijanku Kamenog grada, Matere. Katedralom se širio miris tamjana i ona
duboko udahnu. Samouverenija nego ikad, u crnoj, elegantnoj haljini, koja joj
je pratila liniju tela i sa velom od tila, koji joj se spuštao do grudi, činilo
se kao da je sama boginja sišla s neba.
"Jedino me žena može razumeti...
Oprosti mi,” izgovorila je tiho spustivši se na kolena u prvoj klupi i
gledajući Bogorodici u oči. Kada je osetila da joj je uzvratila pogled,
zaputila se ka maloj kabini.
Otac Daniele, koji je već dugi niz
godina služio u njihovom selu, znao je njenu tajnu.
- Oče, zgrešila sam... - progovorila
je Lucija čim je sela.
- Da? - čuo se glas presvetog iza
zastora. Nije joj video lice, ali je mogao nazreti njene prekrštene, duge noge
i torbicu u krilu. Ta divna mlada žena nasledila je lepotu od majke koja je
umrla na porođaju. Narav je pak imala na oca: bila je tvrdoglava, prkosna i
uporna.
- Već smo pričali o tome prošli put.
O onome što ste rekli na sudu, o ženskoj lepoti, - nastavila je.
- Jesi li malo razmislila, Lucija? -
Sada se već osećalo pobedonosno uzbuđenje u sveštenikovom glasu.
- Jesam oče, razmišljala sam… Čime
li sam ga izazvala? - Lucija se zamisli i upade u kovitlac teških sećanja.
Matera je ovog leta vrvela od
turista. Lucija je bila veoma uzbuđena jer je posao išao veoma dobro. Porodična
poslastičarnica, koju je nasledio njen otac, a sada i ona, bilo je omiljeno
mesto predaha radoznalih sladokusaca. Čokoladne torte i kolači pravljeni po
porodičnom receptu odlično su se prodavali. Ponesena radošću, Lucija je radila
do kasno u noć, ni malo ne osećajući napor. Mirisi kakaa, čokolade i kokosa
osećali su se barem u dve sporedne ulice oko radnje.
A te jedne vrele večeri, kada je
pazar bio bolji nego ikada, Lucija je ostala da spremi nove poslastice za
sutra. Sat je odavno otkucao ponoć. Iako je ulica bila pusta, vrata su bila
širom otvorena zbog vreline koju su užarene rerne činile nesnosnom.
Dok je topila čokoladu na vrelom
maslacu, prepade je muški dubok glas:
- Dobro veče! - reče Toni.
Trgavši
se, Lucija proli deo vrelog preliva na šaku.
- Ja sam kriv, prepao sam vas. -
krenuo je da joj pomogne, ali se ona pomeri unazad prema šporetu da isključi
ringlu.
- Šta ćete ovde u ovo doba?! -
upitala je uplašeno, prepoznavši sina čuvenog mafijaškog asa. Pričalo se da mu
otac stoji iza nekih mutnih radnji u koje je umešana i policija, a čak se
šuškalo i o nekom ubistvu mladića iz susednog sela, koji se zamerio ovom
razmaženku.
-
Ne moraš mi persirati, - osmehnuo se obilazeći oko nje.
- Molim vas, izađite napolje. Radno
vreme je prošlo. Rado ću vas sutra uslužiti. - pokušala je da ublaži situaciju.
- Bojim se da nisam od strpljivih
mušterija, želim svoj kolačić odmah. - Sada se već osećala dominacija u
njegovom glasu.
- Nemam ništa trenutno, sigurna sam
da ću vam sutra nadoknaditi. Zapravo daću sve od sebe, - bila je uporna i
pomalo nervozna, a ruka ju je sada već ozbiljno pekla.
Na koži se pojavio plik.
- Nije mi se svidelo kako si bila
nezainteresovana pre neki dan kada sam sedeo sa drugarima… - nastavljao je Toni
žešćim tempom dok mu se lice zajapurilo.
- Nisam želela da ostavim takav
utisak. – Lucija se mučno nasmešila, ne bi li ga oraspoložila.
- Šećeru, ja kad želim slatko, ja to
dobijem odmah, - napravio je nekoliko brzih koraka tako da se našao tik uz nju.
- Sada je dosta! Ukoliko odmah ne
izađete napolje, biću prinuđena da pozovem policiju! - bilo je jasno da njegove
namere nisu dobre i ona je ustuknula unatrag, grabeći varjaču kojom je mešala
čokoladu.
- Gde ćeš s tim, kučko mala? I tebe
i policiju ću sa tim po guzi, - dreknuo je Toni i za tren oka je obuhvatio oko
struka, zavrnuvši joj ruke iza leđa.
Lucija je jauknula zbog povređene
ruke.
- Bolje se nemoj otimati, možemo
lepo da se dogovorimo o našem druženju. Čuo sam da si prava tigrica, - nasmejao
se, ljubeći je po vratu. Videla je kako mu puls ubrzano udara i znala je kako
mora nešto da preduzme.
Lucija se trzala na sve strane, ne
bi li se izvukla. Dobro je znala s kim ima posla i zato se prilično unervozila.
To ga je zabavljalo još više. Toni se pripijao uz nju i sada je mogla osetiti
njegov nabrekli ud. Nakrivila se jače na desnu stranu, uspela se na prste i
ujela ga svom silinom za vrat. On se zaprepastio od jačine ugriza i to ga još
više razbesni. Istog trena osetila je šamar na licu od čega se zateturala i
pala.
- Bolja si nego što pričaju! -
podigao ju je sa poda i okrenuo licem ka radnoj ploči. Zatvorio joj je usta
šakom. Tek sada je primetila da je imao tanke, kožne rukavice. I tada je znala,
tačno je znala je da se neće izvući. Srce joj je počelo toliko snažno udarati,
da joj je pripalo muka od sopstvenog straha.
Toni joj je hitro zadigao suknju i
strgnuo gaćice. Zario se svom silinom u nju. A onda još jednom i još jednom. U
nekoliko navrata pokušala je da se iskobelja iz kandži ove pomahnitale
životinje, ali bezuspešno. Njegova jačina učinila ju je nesosobnom za bilo
kakvu reakciju. Odustala je. U jednom momentu, primetila je kako joj se sva
mila lica porodice Karmen, smeše. Okačeni na zid, uokvireni u fotografiju, kao
da su poručivali: Jaka si. Sklopila
je oči i obećala je sebi i njima da ovo nije kraj.
Kada je završio Toni zakopča šlic,
uhvati je za kosu i okrenu ka sebi. Nagnuo se i polizao ostatke čokolade sa
njenog vrata. Sav se stresao od uzbuđenja.
- Davno nisam probao ukusniju
čokoladu, - rekao je.
- Gade! - Lucija ga pljunu posred
lica. Nasmejao se.
- Moramo se videti još! Preukusan
dezert! - okrenuo se i otišao. Ne znajući šta da radi, Lucija je imala još
toliko snage da zaključa vrata za njim. Kroz stakleni okvir videla ga je kako odlazi i istog trena se
onesvestila.
- Lucija, Lucija, - čula je da je
neko doziva. Pogledala je u cirkone na rukavicama koje su se slagali sa onim na
štiklama.
- Da, oče? - upitala je zamišljeno.
- Pitao sam te mila, da li si našla
neku razonodu, s obzirom na to da si zatvorila poslastičarnicu?
Kada su se poslednji put videli u
božjoj kući, sveštenik ju je posavetovao da se bavi nekim hobijem ili da
otputuje, kako bi zaboravila sve ono što se dogodilo.
-
Da, oče, poslušala sam vas. Upisala sam kurs štrikanja, - odgovorila je. -
Kupila sam i kartu za Bali, putovaću.
- To je dobro, da skreneš misli, -
rekao je Daniele sa olakšanjem.
- Teško da mi bilo šta može skrenuti
misli od tog odvratnog gada - rekla je odsečno.
- Nemoj tako, vreme leči rane.
Uzdajmo se u božju dobrotu, - rekao je prekrstiviši se i izgovarajući tihu
molitvu.
- Eh, pa gde je Bog bio te noći kada
je onaj skot ubio sve u meni? - sada je već bila glasnija.
- Pssst, molim te, mila, Bog je uvek
sa nama, iako to nekad ne vidimo, - odgovorio je nervozno.
- Nego, Oče, da vas pitam nešto: na
sudu ste znali šta se desilo, a niste rekli. Nije mi jasno, da li je to zbog
vere? Samo ste rekli da je ženska lepota izvor mnogih grehova. Da li ne smete
reći ono što čujete ovde?
Dok
se Daniele, nervozno nameštao na stolici, ona nastavi:
- Mogli ste kazati istinu, Toni bi
bio osuđen, a vi biste dokazali da zaista služite Bogu... - zaustavila se - Ili
se varam?
- Umiri se, molim te. Dobro znaš da
nije bilo dokaza, Toni je imao rukavice, nema otisaka. Nema svedoka. - Istog
trena se ujeo za jezik zbog poslednje rečenice koju je izgovorio.
- Haha, nema svedoka?! Koliko
svedoka je potrebno? Nisi ništa rekao na sudu jer si se usrao! - Sada je već
bilo vreme da se ispovedi do kraja.
Daniele se uspravi u svojoj stolici.
Žuljao ga je svaki deo tela.
- Nemoj tako mila, šta sam ja znao
zašto Toni boravi kod tebe. On je lep, stasit momak. – Daniele je pokušavao da
se ispetlja iz situacije.
- Koliko ti je platio da ćutiš? -
Lucija je spustila ton. Zapravo, nije je ni zanimalo šta će odgovoriti. Lagano
je otvorila tašnu, pazeći da ne zakači čipkane rukavice. Iz tašne je provirila
igla za štrikanje. Daniele primeti ovu sjajnu dugačku iglu i pomisli gde je
druga. Istog trenutka oseti snažan ubod u grkljan. Iskolačio je oči, ali nije
ništa mogao da kaže, čulo se samo muklo krkljanje. Lucija je skinula rukavice i
lagano ih spustila u torbu.
Zatim se nagnula prema svešteniku i
šapnula mu na uvo:
- Druga igla je kod Tonija. Silno je
želeo da se vidimo još jednom... Nema dokaza, nema otisaka, a nema ni svedoka
časni Oče. - Daniele sklopi oči, a Lucija sasvim polako izađe iz ispovedaonice.
Kada se spustila niz kamene stepenice Božjeg hrama, zaustavila je taksi.
- Molim vas na aerodrom. - rekla je
vozaču koji je odmeravao božanstvenu ženu u ogledalu. – Putujem danas.
Comments