Legenda o tom danu i dalje traje. Danu u kom je Karlo
Bortoleto, zvani Karlito, proživevši dvadeset jednu hiljadu petsto šezdeset tri
potpuno beznačajna dana, postao heroj. Ni kriv ni dužan. Doduše, mrtav heroj,
ali zbog toga je sećanje na tog starog zgubidana postalo još romantičnije.
Rođen je u Veneciji, za mnoge, najlepšem gradu na svetu, a
odrastao na živopisnom trgu Rialto.
Njegov otac, Paolo, veseljak tvrdog srca, tu je prodavao sladoled.
Poslastičarnica „Bortoleto“ bila je tačno naspram izloga mesare „Gvardiola“,
očevog prijatelja Stefana.
Karlito je voleo da muči decu musavu od sladoleda. Nehajno
bi prošao pored njih, slučajno im ramenom zakačivši ruku u kojoj drže kornet.
Onda bi iz ćoška uživao u njihovoj dreci, ili tihom jecanju uz reku suza, dok
su se šarene kugle topile po prljavom betonu.
Zbog toga se nadobijao batina od svog oca, Paola.
„Karlitooo, dolazi ovamo“, povikao bi otac. Karlito bi
stisnuo zube i suze, kako bi sutra bio još gori. Moglo mu se, on je sladoleda
imao uvek.
Od oca je nasledio preku, ali bezazlenu narav. Ophrvana
životom, majka je često plakala. Bio je jedino dete, na veliku žalost njegovih
roditelja, ali i njegovu. Gorku tugu od razočaranih pogleda, vrelih šamara i
čestih majčinih zagrljaja utopio je u poslednjoj čaši boce viskija, ispijenoj u
zaboravljenoj noći.
Sve što je nasledio izgubio je u tri loše ruke karata.
Sačuvao je samo Bombonćetu,
ručna kolica za sladoled živopisnih boja. Zahvaljujući njima, preživljava već
trideset godina, vodeći mamuran i prilično isprazan život.
Karlito već dugo živi u Margeri. Venecija je dovoljno
daleko, celom dužinom Grand kanala, pa još malo autobusom. Margera može da bude
neotesana i ružna, ali ima neku živost, koju on nikada ne bi napustio, i otišao
recimo u Martelago.
Plaćao je Angeliki, komšinici, sitna tri evra po kilogramu
napravljenog sladoleda, uz njene zajedljive komentare kako stalno upropašćava
čuveni recept za straćetelu porodice
Bortoleto. Svakog utorka, petka i nedelje, izvozio je Bombonćetu na ulice Margere, naizmenično pio, pa prodavao sladoled
halapljivoj deci.
Kada bi se desilo da pije od ponedeljka do subote, samo
tada, bi jednom i to ako baš ako mora išao na glavni Trg, zgađen brojnim
unezverenim ljudima, koji su samo protrčavali ne primećujući svu tu lepotu.
Stavio bi beli šešir marke panama, osmehivao se koliko je nužno i vikao kao da
mu od toga zavisi život:
„Sladoleeed! Ajde amore, još samo malo i Karlito će otići,
poslednja šansa da probate gelato Bortoleto!“
Cene bi u toku sezone bile vrtoglave, ali je Karlo živeo od
toga srećno i pijano, narednih nekoliko meseci.
Tog jutra, bio je na Trgu
prilično mamuran. Poslednjih nekoliko dana je preterao i nije bio raspoložen ni
što mora u centar, ni što je toliko popio.
„Mali Bortoleto?”, prenuo ga je
glas dok je gledao u lice starca, koji mu se, iako je na pragu šeste decenije,
obraća sa mali.
„Karlo, tebe nikad ne bih
prepoznao Karlo, ali ovo blago, uvek. Gledao sam je godinama ispred vaše
poslatičarnice. Lepo je čuvaš.“
Karlito se najzad setio Stefana Gvardiole, čoveka koji je
pravio najbolje šunke. Očevog druga, uzora i podsetnik da uz podršku velike i
složne porodice možeš da se vineš do neslućenih visina. U trenu je utonuo u
neku mrenu ispunjenju stidom, jer je znao da Stefano vidi njegove alkoholom iznurene
oči, izdužene bore na oklembešenim obrazima. Zna da je postao obična propalica,
jedinac, koji je upropastio svog oca i porodično ime.
„Znaš šta Karlito, ovo je prava retkost, uspomena na neki
slađi život. Kupiću ih. Šta kažeš, ha? Daću ti šest hiljada evra.“
Karlo se uspravio u neverici. Bio je na Trgu, u srcu
Venecije pregaženom koracima sluđenih prolaznika, a ovaj matori ludak mu nudi
bogatstvo, za ovu, za... prikolicu za sladoled. Doduše, lepu prikolicu. Njegovu
prikolicu.
„Eee, Stefano, ovo je jedino što mi je ostalo od oca.
Prodaću ti je, ali za sedam hiljada“, istog trenutka se postideo sopstvene
slabosti, ali mu je cena zaludela um.
„Dogovoreno! Dođi ću sutra ovde u isto vreme da ti donesem
deo novca.“
„Taman da se ova lepotica i ja lepo oprostimo”, nasmešio se
Stefano.
Bio je četvrtak. Karlito se odjednom bio oraspoložio.
Margera je napolju živela svoj pijačni dan. Bezbrojne tezge, gužva, i sreća.
Kolica su se poslušno kotrljala krcatim trotoarima.
Savršen oproštaj, promrmljao je Karlo sebi u bradu.
No baš tog kasnog jutra, u ulici Orione, otkačila se kočnica
na plavoj grdosiji od kamiona, a vozač je bespomoćno mahao pešacima da beže i
spasu živu glavu.
U tom trenutku, Karlito je upravo gledao u lice dečaka koji strpljivo čeka dodatnu kuglu
čokolade. Njegovu majku koja se smeši sa druge strane Bombonćete. I točkove.
Možda je u tim dečjim očima video sebe, i sve što je mogao,
da postane, da..., da proživi. Snažno je gurnuo kolica u pravcu kamiona.
Zajedno sa Bombonćetom podleteo je
pod točkove, malom ali upornom silom se suprotstavljajući zabrundalom kamionu.
Silina udara odbacila je Karlita preko asfalta, pod oblake, ostavivši za njim
samo krvav trag.
Negde na pola puta, video je malog kako plače, majku koja ga
snažno grli, i setio se, za trenutak, duži od večnosti, koliko mu taj zagrljaj
nedostaje. Ovaj put, majka se smešila.
Comments