Kad ju je muž ostavio zbog druge žene, zaklela se da nikome neće biti
ljubavnica.
„Veze s oženjenima nemaju budućnost“, komentirala je. „S rastavljenima
može, ali ne i sa oženjenima.“
„Zaljubila sam se“, rekla je prijateljici dok su pile kavu. „I to u
svoga šefa. Nisam to mogla kontrolirati.“
„Malo sutra si se zaljubila, samo te ona stvar zasvrbila! Sama sebe
varaš i pravdaš. Klasika.“
„Što ako sam odlučila prestati potiskivati potrebu za seksom i osloboditi se stega morala? Uostalom, ne mora to nitko
znati. Daj, znam da se čudiš, ali osjećam da se i ja njemu sviđam.“
„S oženjenima se obično gubi vrijeme, znaš i iz moga iskustva. Dugo si
sama, takve muškarci namirišu na kilometar... Naročito oni koji su u braku i
kojima treba promjena. Draga moja, to ti ja kažem: iza k’o fol ljubavi skriva
se jadnica. Lakše ti je reći da si se
zaljubila, nego sebi reći da si drolja.“
„Ne znam što da ti kažem, tvoje pametovanje mi ide na kurac. Možda si
i u pravu ali ne želim prihvatiti da je tako. Istina da se ne mogu vidjeti u
ulozi ljubavnice, ali me neki vrag u to vuče. U dnu svega skriva se zrnce
ljubavi...“
„Znaš, ako ti je do seksa i ako ti tijelo gori to je u redu ali nemoj
to ljubavlju pravdati. To ti može biti samo avantura i prihvati tako. Oduvijek
želiš muža, obiteljski život. Što ti je sada?“
„Istina i gdje me to dovelo? Ostala sam sama s kćerkom kao govno na
cesti. Izgleda da droce uvijek bolje prođu, a nisam više tako privlačna i
lijepa.“
„Pogledaj se, još si mlada. Izgledaš kao rascvjetala ruža. Tamna kosa
i oči, lice ti je bez jakih bora, nježno i bijelo. Osvrni se oko sebe, možeš
uloviti i nekog mlađeg tipa. Gle, smiješ
se kao proljeće!“
„Možda ću razmisliti o tome, a možda ću se samo prepustiti iskustvu.
Dosta mi je kontrole. Nije poštenje samo među nogama. Dosadila sam ovakva sebi.
Možda mi ovo iskustvo treba...“
„Ne mogu vjerovati da to od tebe čujem - a ljubav?“
„Naravno da i dalje želim ljubav i uz nju sve drugo, ali da li još
toga ima?“
Ipak, nekoliko meseci prije toga, počela je primjećivati da ga želi.
Uvukao joj se u život i postao posvuda prisutan. Uvijek je ozbiljan, samo mu se
tu i tamo na licu pojavi smiješak. Na njega misli i u snu. Iako je debeljuškast
i nizak, riđe i neuredne kose i krivog nosa, nešto ju neodoljivo na njemu
privlači.
Možda mi je privlačan zato što je
bogat i ima političku moć? Djeluje mi sigurno i pouzdano, a to mi oduvijek
treba. Mogla bih sad ja preuzeti ulogu zavođenja i postati ljubavnica iz
strasti i iz računa. Zašto da ne uzmem ono što mi život pruža?
Nije se mogla sjetiti trenutka kad je prestala da se u mašti igra i
prije nego što je shvatila što se događa, upustila se u vezu.
Iznajmio je stan da bi se imali gdje skriti, stančić u predgrađu, u
prizemlju zgrade. Pospremljen, prozračan i čist. Na prozorima su bile do pola
spuštene roletne. U njega su ulazili uvijek po mraku. On je svaki put dolazio
prvi. Na ulasku u zgradu okretao se da slučajno ne naiđe poznato lice. Ona ga
je gledala, skrivena, iza starog hrasta. Auto je parkirao uvijek ulicu ili
dvije niže i došao pješice. Ostavio bi joj jedva vidno otvorena vrata. Ako bi
netko naišao, ona bi nezainteresirano prošla, a zatim se vratila. Za sobom je
zaključavala vrata. Voljeli su se strasno, u mraku.
Nakon seksa je pušio i pravdao se da mu je brak postao formalnost, da
su tu djeca i financije. Bilo joj je zlo od te priče. Nije mu mogla reći: Ne seri. Samo bi kroz zube istisnula:
„Što je, proradila ti savjest? Daj molim te začepi.“
Ako si dozvoli da duže misli na to, uvijek stvori osjećaj tuge. Zna da
si više ne može dozvoliti da iskreno voli. Prihvatila je da nije posebna i da
se u životu često ponavljaju ovakve ljubavne priče, slično kao i nesreće. Ne
želi razmišljati o svome očaju i sramu. Ne može se još susresti sa sobom, licem
u ice. Zaključuje: Čini se da uživam u
patnji koju sam sama stvorila, treba mi iluzija ljubavi, bez nje bih sama sebi
rekla da sam kurva. Počela se osjećati zarobljeno, kao plijen strasti
njegovog i svoga tijela. Mislila je o slobodi dok je po mraku išla, o tome da
nisu suđeni jedno drugom, da za njih nema nade. U očima joj je rasla tuga.
Jednom, na ulici, upoznao joj je roditelje i kćer. Majka je nešto
osjetila i pitala je:
„Nije valjda da si se spetljala
s njim?“
„Ne bulazni, kako ti takvo što može na pamet pasti? On mi je samo
šef.“
„Znam ja takve. Mi smo stari ali još uvijek ti možemo pomoći, molim te
ne čini te stvari.“
„Prestani pričati gluposti majko“, viknula je gledajući u stranu.
Otvorila
joj se šira slika po ko zna koji put; što ako saznaju otac, dijete, ljudi na
poslu, njegova žena i djeca. I upozoravajuća mogućnost da na stvari pogleda iz
drugog kuta: Ako mu dosadim, odbacit će
me kao krpu. Opet ću ostati sama. Što ako sam izgubila sebe?
Navečer je ipak otišla u stan. Poslije seksa osjetila je olakšanje.
Kao i obično, pušili su istu cigaretu, iz iste čaše pili vino.
„Moji roditelji sumnjaju da imam vezu s tobom.“
„Nisi valjda priznala? Molim te nemoj, laži i dalje. Istina nikome
neće donijeti dobro, pa ni meni ni tebi.“ Okrenula se na drugu stranu i povukla
dim iz cigarete. Grimasom smijeha rugala se njegovom i svome strahu.
„O čemu misliš?“, upitao ju je tiho.
„Pitam se što mi je ovo trebalo? Vodimo ljubav samo po mraku.“
Soba je zasićena tišinom. Dira joj tijelo, smeta joj, ona bi da priča.
Uporan je, uspijeva, izvlači orgazam iz njenog tijela. Pobjegao joj je uzdah i
samo na kratko, osjeća jedinstvo i sreću. Umorna je, ne smije si dozvoliti da
na njegovom tijelu zaspi. Ne zna razlog, ali počne da plače. On ju tješi.
„Što ti je, zašto plačeš? Nisam te valjda povrijedio?“
„Zar je ovo sve što od ljubavi mogu imati? Počela sam se pred sobom
stidjeti. Ne smijem sanjati a nemam se prava svađati.“
„Nemoj tako, u mraku možemo sanjariti. Hajde, obuci nešto lijepo.
Odvest ću te u restoran, u centar grada.
Sjedimo za svečano uređenim stolom, upalili su nam svijeće. Svi vide da
smo zaljubljeni. Dotaknuo sam te nogom ispod stola. Ruke nam se dodiruju.
Ljubimo se. Pijemo crno vino, iz čaše na stalku. Konobar je donio večeru. Kupio
sam ti prsten, zaprosio te. Smiješ se. Glazba svira, ustajemo i plešemo.“
Pogleda
prema njemu i pita:
„Tko sam ja tebi? Zamišljena slika i fikcija? San ili drolja?“
Smije se, sa smijehom ju manje boli. Onda opet plače. Suze joj ga čine
nevidljivim. On ih usnama briše i uporno šuti. Šutnja je prazan i siguran
prostor između njih.
„Kasno je, moram poći, pitat će se gdje sam do sada. Mislit će da mi
se nešto dogodilo“, izgovara ona.
„Znaš, volio bi s tobom otići negdje, daleko.“
Laže – pomisli dok se
u kupaoni oblači - bolje bi bilo da i
dalje šuti.
Trebala bih naći nekoga drugog,
roditi još jedno dijete. Možda nije tako strašno imati od dva oca djecu. Jednog
dana moglo bi se saznati. Ne možemo se stalno skrivati.
„Jesi li gotova?“ pita ju iz hodnika.
„Evo me dolazim, još samo da piškim.“
Ljubi ju ispred izlaznih vrata, u obraz i u usta.
„Dokle ćemo ovako?“
„Ne znam, vidjet ćemo... Jesam li ti dosadio?“
Otključava, pazi da tiho u bravi okrene ključ. Kroz špijunku gleda na
hodnik. Ona kao i uvijek izlazi prva. On malo poslije, uvijek u suprotnom
smjeru.
Odlaze, svako u svoj mrak.
Comments