Ispod majice na kojoj piše radoznalost,
tačno na mekom prevoju između grudi i stomaka, stvara se perla znoja, koja
klizi do pupka i nestaje, dok sledeća još užurbanije dobuje po koži i golica
me.
Skoro istim tempom, kišne kapi slivaju se niz prozor krcatog
trolejbusa već dvadeseti minut zaglavljenog na Slaviji.
Popodnevni špic u Beogradu.
Špic i nevreme.
I gladni, umorni mi, što žurimo kućama da predahnemo pred sutrašnju
novu rundu.
A tek je ponedeljak.
Iza vozača, tamo gde žene obično odlažu cegere sa pijace i
srednjoškolci sedaju čak i kad ima slobodnih mesta, jedna devojčica bori se sa
snom. I posustaje.
Glava joj klizi i sve jasnije otkriva nespretno zalepljen poster. A na
njemu poznate oči.
Gledam te i prvi put shvatam da imaš iste oči kao moj otac.
Frojd se zagrcnuo na nebesima i u to ime evo i groma.
Kako to ranije nisam primetila? To je to.
Mutan pogled, kao da si pokušavao da gledaš pod površinom Dunava, a
onda izronio baš kad zalazi Sunce, pa su se pomešale boje peska, mulja i reke,
oko sitne, užarene zenice.
Uvek suzne, a nasmejane. Tople.
Takve oči imala je i nana.
Radoznalost je
sada već prilično mokra.
Ni posle toliko vremena nisam ravnodušna na tvoj lik.
Devojčice, ne zaljubljujte se u zvezde! Konzumerizam će uništiti
romantiku, a onda vas još doveka peći na ražnju, dodajući moču vaših sopstvenih
telesnih izlučevina koje stvaraju njihove reklame.
Taman kad izronite iz bunara očaja, naći će se koji bilbord, TV ili
muzički spot da vam ponovo vrati glavu pod vodu.
Kad bih samo mogla da skrenem pogled na drugu stranu... I kosmos kaže
može!
Pokvaren trolejbus, svi napolje!
Bar ne moram više da gledam u tvoje ćaletove oči.
Kad evo te i sa druge strane.
Kosmose,
brate,
jebi
se.
Comments