Bilo
bi dobro da uopšte ne dođe. Ne bih morao više da prosipam izgovore. I ona je
svesna da gore od ovoga ne može biti.
Nervoznim
pokretom izvadio je žvaku iz džepa i brzo stavio u usta.
Nećemo
se više ljubiti, čemu to, pitao se gužvajući papir. Nasmejao se sebi. Mora da
je refleksno, navika. Svaki sastanak isti običaji. Bar nešto smešno u nervoznom iščekivanju neizbežnog. Opet,
radovala ga je pomisao na buduća uzbuđenja: nove matrice za popunjavanje. Nasmešio
se pokvareno ciljajući obližnju kantu.
Nema
je.
Nikada nije mogao da razume taj
ženski poriv za patetikom. Sve su one morale prihvatiti da će jednom doći kraj.
Heeej, život! Novi izazovi. A možda i ostanemo prijatelji, ko zna?
Ta misao ga preseče i u glavi
napravi novi kovitlac.
Na
mentalnom ekranu asocijacije nastaviše da se smenjuju. Njihova zajednička
večera sa prijateljima. Poslednja, ispostaviće se. Ma, nije on odmah bio za te
varijante da upadaju jedno drugom u društvo, i to tako brzo. Kad je nekome to
dobra donelo?
„Moraš
biti prijatelj s njim, rekla mu je. On je bio i ostaće deo mog života.“
Mora?
„Mora
se samo umreti“, promrmljao je sebi u bradu.
Ponovo se vratio njemu, Borisu. Čak
mu i ime nadmeno zvuči. Crn, visok, stiska ruke kao u pitona. Uznemirenje se
pojača. Isto kao i te večeri pri svakom okršaju sa njegovim močvarno zelenim
očima. Pomeranja senki prelamala su sjaj u njima, kao na muljavoj površini
ispod koje neman kruži dok odmerava žrtvu zagledanu u prljavu vodu.
I
iskočila je. Pravo iz ženskih brbljivih usta.
„Znaš
li da će Boris pomoći da moj projekat uđe u uži izbor?“, obratila mu se
užarenim pogledom dok se pred svima
uvijala iznad stola paleći sveće.
„To
je prvi korak“, nastavi razdragano. „A onda ćemo videti mogu li konačno iz
Agencije da pređem u njegovo ministarstvo.“
„Je
li?“ Opet se ujeo za jezik zbog naprasnog tona, koji u istom luku pratiše
podignutu obrvu.
Večera
nije pošteno ni počela, a već je bilo previše toga što je mora da proguta.
„Jeste,
on gura tu priču“, ćurliknula je ona njegova, Ne-zna-kako–se-zvaše.
Gura,
odzvanjalo mu je.
Ništa
više nije čuo.
„Hajde, ne duri se, danas moraš
imati prijatelje na položajima“, vadila se kada su otišli. „Pa to može da bude
samo beneficija“.
Video
je kada se ugrizla za usnu. Ovo mora da je bolje zvučalo u njenoj glavi, mislio
je.
Još jednom je nestrpljivo bacio
pogled na sat. Pa zar i sad? Uh, dobro, dobro, budi strpljiv, još malo pa kraj,
bodrio je sebe namignuvši spontano, kao da ima tik.
„Moraš da prevaziđeš to“, nastavila
je jedva izgovarajući, „Veliki ljudi to mogu.“
Veliki ljudi? Gde je samo tu mudrost
izbunarila? Sa ženske strane, vrlo nespretno.
„Sledeći put kad se vidimo, samo me
jedno zanima.“ I sad mu se arogantno podiže brada.“ Prijatelj ili ja? Mislim da
je to pošteno“.
Mada
nije više bilo samo to. Već mu se iskristalisala misao da dalje neće moći.
Tačno u pet, zvonki zvuk naruši
unutrašnji dijalog i on vide da je poruka njena.
„Biram prijatelja, jer ti nemaš
njegovu veličinu.“
Comments