Bogatstvo različitih iskustava
stvara bogatstvo života,
govorila je sebi svaki put kad se upuštala u nešto novo i neuobičajeno. To ju
je udaljavalo od pomisli da je manje vrijedna, koja ju je često bez najave
obuzimala.
„Moraš si dati slobodu da izađeš iz okvira“, odgovarala bi
na naizgled prijateljske savjete drugih ljudi kada bi se čudili njenom
ponašanju.
A sada se i sama uhvatila da su joj misli o Luciji doista
čudne.
Upoznala ju je na stručnom seminaru, na pauzi kada je
naručila kavu i kolač, i vidjela da joj je u novčaniku ostalo samo šesnaest
kuna.
„Nedostaju mi dvije kune. Izvinite, morat ću odustati od
kolača“, rekla je konobaru.
„Mogu vam ja, ako želite, dati te dvije kune“, čula je
privlačni glas žene pored nje koja je nehajno labelom mazala usne.
„Vrlo ljubazno od vas, žurila sam i nisam stigla do
bankomata“, zahvalila se.
No, nakon što su
popile kavu, nije mogla prestati misliti na plavušu. Lucija je bila
besprijekorno našminkana, pomalo hrapavog glasa, govori jasno. Oči su joj kao u
vučice. Njegovane ruke i telo. I velike grudi koje nije mogla da ne primeti.
Savršena je,
pomisli, dok joj se mašta razbuktavala.
Ima nešto posebno u toj skoro pa prirodnoj plavuši.
Dok je mislila o Luciji, škakljala ju je napetost u donjem
dijelu trbuha.
To ti je sigurno od pornića.
U poslednje vrijeme, izgubila je interes za muškarce i
počela je razmišljati o njima kao o inferiornoj vrsti i sve češće je hvatala
sebe kako gleda seks između žena. I, to joj se svidjelo, ali do sada nije
razmišljala o stvarnoj ženi.
Usredotoči se na slušanje predavanja, zato si tu, naređuje sebi.
Ali nije mogla izdržati i okrenula se u smjeru gdje je
sjedela Lucija.
Osmijehnule su se jedna drugoj.
Osjeti trnce kako joj plešu po tijelu.
Bože, i ona mene gleda, pomisli djetinjasto.
Nakon predavanja primijetila je da Lucija stoji na
izlazu.
Sigurno mene čeka.
Osjetila je vrućinu. Prešla je rukom preko sljepoočnice,
obrisala znoj, na vratnoj žili osjetila kako joj srce kuca. Zastala je, moraće
odlučiti, iako je znala da joj to nije jača strana.
„U koliko imaš bus? Mogu li te odvesti na kolodvor?“, upitala je Lucija kad ju je
ugledala.
„Bilo bi to lijepo od tebe“, izgovorila je s neprimjetnim
razočarenjem.
„Imaš li vremena da svratimo k meni na piće?“
Osjetila je olakšanje. Rastanak je ipak odgođen.
Pogleda na sat. Pet. Prvi bus za povratak ima u šest.
Neodlučnost. Pogled joj pređe preko Lucijinih grudi. Bogatstvo.
Glas u glavi bubnja: Nemoj
ovo propustiti.
„Živiš li daleko od autobusnog kolodvora?“
„Ne, treba mi autom pet minuta.“
„Dobro, idemo, važno je da stignem na bus u deset.“
Comments