Maja je sedela na klupi na terasi i
teško disala. Pokušavala je da se umiri misleći o običnim stvarima; evo baš je
bila dobra odluka napraviti ovu klupu, upotpuniti je debelim, udobnim jastucima
i stvoriti ovu oazu mira i udobnosti. Više i nisu sedeli u dnevnoj sobi: ovde
su jeli, odmarali se, čitali i družili se s prijateljima. U periodu od aprila
do oktobra, kroz stan su samo prolazili i izlazili pravo na terasu. Maja je
obožavala da uz čaj ili vino posmatra nebo. A najviše je volela mrak na terasi;
da ga gleda i pita se šta to ima iza njega.
Evo i večeras, srećom, sama je, pa sedi
i smiruje se. Osluškuje iz dubine zvukove ulice, automobile, žamor i
dovikivanja. Volela je da čuje grad, da gleda krovove oko sebe i svetla na
prozorima.
Večeras je ona tamo, u tom mraku.
Sama.
Upravo je pregurala premijeru
značajne predstave. Sve je bilo izuzetno. Obožavala je, oduvek je obožavala da
bude na sceni. Sve uloge igrala je s istom željom: da postane junakinja koju je
pisac imao u glavi kada je pisao komad. Predstava je bila fenomenalna, svi su
bili više nego odlični i publika je osetila energiju glumaca; disali su kao
jedno. Kada se po završetku podigla zavesa, dobili su ovacije i pljesak od
deset minuta.
Dok su se klanjali, popaljena su
svetla u sali i Maja je pogledala publiku. Primetila je da neki muškarac stoji
kao da je na ulici s rukama u džepovima, naslonjen na neki nevidljivi zid i
gleda u nju. Nemoguće – gleda u sve nas, u ceo ansambl, govorila je za sebe.
Ali uznemirenost koju je osetila i misao koja joj se javila – da joj je poznato
to držanje, taj nonšalantni stav, osmeh u očima - vodili su je ka
prepoznavanju. Sve oko nje je stalo. Glasovi su se udaljili, nije više čula
pljesak. Samo dve sekunde u proticanju vremena, a ona je imala osećaj da su
prošli sati dok ga je gledala, a i on u nju.
To je bio Damir. Njen Damir. Sve oko
nje je postalo lelujavo, eterično, svi ostali ljudi delovali su kao da su od
gume. Čim su se sklonili sa scene, brzo se presvukla i još uvek našminkana
pobegla na neki od službenih izlaza.
Žurila je, skoro da je trčala kući,
dok je telefon u tašni bez prestanka zvonio. Znala je da je zovu iz pozorišta.
Ne beži se nakon premijere. Međutim, nije mogla da ostane i da nastavi da glumi
onu Maju tamo; divnu sagovornicu, nasmejanu, uvek spremnu za saradnju s
novinarima i PR-ovima. Ne, ne večeras.
I eto je na ovim jastucima, u njenom
marku. Razmišlja o Damiru. Nije ga zaboravila. Uvek je postojalo u njoj to da
su oni postojali. Bili su par pre nekih petnaest godina. Bio je njena jedina
potpuna ljubav. Mnogo su se voleli. I svađali su se, uh, još kako, ali bez
zameranja, bez gorčine koja traje. Vrlo brzo nakon upoznavanja i euforičnog
početka veze kad ne znaš šta ti je važnije, da li da s tom osobom pričaš, grliš
se ili vodiš ljubav, kad bi naprosto sve to istovremeno, stalno, počeli su i da
žive zajedno.
Tokom tih godina, oboje su se
posvetili profesionalnim uspesima. Maja je živela kroz posao i kroz njihovu
ljubav. Damir je doktorirao biologiju i bio predan naučnik. Međutim, koliko god
da je uživao u radu i u svakom trenutku nadograđivanja sebe, toliko je ludeo od
ograničenih sredstava, nerazumevanja sistema i sastavljanja kraja s krajem.
Lagano, ali potpuno, umorio se od života u ovom delu planete. Znao je da može
više i hteo je više. Da uspe, da stvori, da napravi.
Zbog
svega toga je konkurisao na neke od prestižnih fakulteta u inostranstvu i vrlo
brzo su počele da mu pristižu ponude. Došao je čas kada je mogao da izabere. I
to za njih, nadao se. Maja je tih godina uveliko radila, imala stalni angažman
u pozorištu, snimala neku seriju. Obožavala je to što radi, živela je za glumu.
A Damir je hteo da otputuju i da ona ostavi sve, barem na neko vreme. Imao je
mnogo ideja kako da reše svoju budućnost, na koji način da oboje budu srečni.
Maja nije prihvatala nijednu. On nek
ide, ona će ostati. I tako su nastavili da žive, vole se i iščekuju kraj koji
je imao datum Damirove avionske karte. Poslednjih mesec dana samo su se
svađali, ćutke grlili i vodili ljubav. Kad se prisećala tog vremena, pomšlja
kako u tom periodu nisu izgovorili ni jednu jedinu ličnu rečenicu, već samo
funkcionalne: ko šta kupuje, da li se čekaju i tako.
Nedelju dana pred njegov odlazak,
Maja je shvatila da je trudna. Kakvo uklapanje vremena – on odlazi, ona ostaje.
On mora otići da bio potpun. Iz istog razloga ona mora ostati. Oboje svesno
žrtvuju njih. A ona je trudna.
U Majinoj glavi to je sve samo
opterećenje, nema sentimentalnosti. U njoj postoji samo ljubav prema Damiru i
poslu. Zna da i on isto oseća. A oboje su već odlučili da žrtvuju ljubav. Dete
bi ga zaustavilo, znala je. On je ne bi ostavio u takvoj situaciji. I bio bi
srećan i sve bi bilo u redu, ali sigurno bi u nekom momentu kad bi sedeo za
nekim bezveznim stolom i borio se s nekom bezveznom birokratijom u njemu počelo
da gori ono – šta sam sve mogao da uradim da sam otišao odavde. I ona zna da bi
videla to što gori u njemu i to bi onda počelo da je izjeda. Ubila bi ih
krivica. Nije želela takav scenario. Zato sama, bez njega, odlučuje da žrtvuje
i trudnoću.
Nekoliko nedelja nakon odlaska,
vratio se da budu zajedno. Ali, saznao je šta je uradila. Kada je priznala,
pogledao ju je kao da ne shvata šta to ona izgovara, a onda se savio, spustio
glavu među kolena i počeo da plače, da se lomi, potpuno skrhan. Stajala je
iznad njega, tekle su joj suze, bila je slaba, a ruku je zaustavila iznad
njegove glave, jer je u deliću sekunde shvatila da će se, ako ga dodirne, sve
raspasti.
Otputovao je nakon nekoliko dana i
više se nisu videli. Ona je, nakon njegovog odlaska godinama tugovala. I
neumorno radila. Uostalom, izabrala je svoj poziv i stavila ga ispred Damira,
ispred svoje ljubavi. Tako je odbrala i živela je u skladu s tim. Ali nikako
nije uspevala da ponovo zavoli nekog.
I onda, potpuno neočekivano, na
letovanju, prepustila se udvaranju lokalnog „galeba“. Zgodnog, preplanulog,
nasmejanog, koji ju je zavodio, recitovao stihove, svirao joj gitaru samo,
radio sve što se očekivalo od njega. Zaljubila se kao devojčica. Sve vreme se
smejala. Osećala se slobodnom i oporavljenom. Najlepšom. Letovanje, a i oni, trajali
su dva meseca. To što je doživela, konačno je stavilo tačku na nju i Damira.
„Galeb“ se javio još nekoliko puta, čak je i došao kod nje u Beograd, ali kad
ga je videla kako hoda asfaltom kroz neki sumoran beogradski dan, shvatila je
da je nekako previše nedefinisan, bled, da se bezveze smeje i da joj je teško
da sedi s njim.
Ali od te letnje romanse, krenula je
dalje i ljubav se vratila u nju. Volela je – neke uspešnije, neke tek onako,
ali je volela i bila voljena. Doduše ne uvek u istom trenutku, ali bila je
ponovo ona stara. U jednom momentu zaljubila se čoveka kome se potpuno
posvetila kao i on njoj. Živeli su zajedno. Sve je bilo potaman. Karijera i
ljubav. Dosegla je mir.
Usput je čula da se Damir tamo
negde oženio, da ima decu, da je izuzetno uspešan. Uvek je znala kada je
dolazio u Beograd, ali nisu se sretali. Pitala se da li je gledao njene
predstave. Nije ga videla u gledalištu, sve do večeras..
Trglo ju je zvonjava telefona.
Javila se njena koleginica Tina, skoro šapatom.
- Hej, draga je l’ ti Igor tu?
- Hej! Nije tu, na službenom putu je. Šta bi?
- Damir te traži po gradu!
Onog trena kad ju je Tina pozvala,
Maja je znala koju vest joj nosi. Osetila je kako je došao trenutak kada će je
Damir potražiti. Zato se i onoliko izbezumila videvši ga u pozorištu.
- Čuješ li? Majo? Uključi se, reci
mi šta ćeš? Pazi, nakon toliko godina!
Tina
je brbljala kao neka šiparica, vidno uzbuđena. - Šta ćeš da radiš?
- Daj Tina, ništa neću da uradim, a
i mi nećemo sad da pravimo strategiju i da išta planiramo, - rekla je Maja
tiho, jer se bojala da ako počne da govori normalnim glasom, da će i drugi čuti
sukob koji je u sebi osećala. O, htela je da ode da ga vidi, da priča s njim i
da ga pogleda u oči. Itekako je htela. A opet je osećala da to ne treba da
uradi. I nekako joj se činilo da bi viđanje s Damirom bila mala izdaja Igora.
- Znam da je u gradu. Videla sam ga
u pozorištu večeras. Otišla sam – tiho je prošaputala. Nemam pojma zašto sam to
uradila. Sedim večeras ovde i razmišljam. Zašto sam pobegla?
- Ovako ćemo. Ti ostani tu, a ja ću
da odem po njega u pozorište i da ga dovedem. Moraš se videti s njim, moraš
saznati zašto te traži, zašto nakon ovoliko godina. Mora biti tako! –
navaljivala je Tina.
Završile su razgovor, a Maja je
konačno skinula pozorišnu šminku s lica, presvukla se, sela u svoj mrak i
čekala.
Po drugi put je večeras zvono, ovoga
puta na vratima, vrati u stvarnost. Damir je stajao ispred, isto onako
nonšalantno, i s istim osmehom u očima.
– Hej lepotice! Od kad se nismo
videli?
Od tona njegovog glasa, od tog
pogleda, od svega onog što je u njoj izranjalo negde iz dubine – nije mogla da
progovori. Ćuteći, izmakla se u stranu i pustila ga uđe. Prišla mu je blizu,
onako skroz blizu. Oči u oči. Stoji, gleda ga, on joj uzvraća pogled. I shvata
da je sretna. Sretna što je on tu. Ona to isto vidi u njegovim očima. U tom
trenutku sigurna je da uopšte ne želi ništa više.
Damir
je privlači, prislanja njenu glavu na grudi, i uvlači ruku u njenu kosu. Ona se
pribija uz njega, usklađuju im se otkucaji srca.
Ćute,
a oboje osećaju - da su tim zagrljajem sve rekli.
Posle
će pričati. Posle će rešavati svoje živote.
Sad će uživati u ovom početku.
Comments