„Ona
nikada ne kasni“, pomisli nervozno Jirži gledajući na sat. Prošlo je tek dva
minuta od podneva ali za njega je to bilo dovoljno. Pavla se oduvek trudila da
mu ide niz dlaku – nije pričala mnogo, dobro je kuvala i još bolje znala da on
ne trpi nedisciplinu. Zato je uvek bila tačna.
„Tačno
je podne i dva“ prošapta njišući se blago u taktu kazaljke na zidnom satu.
Pokušavala je da se seti kada je njen suprug poslednji put pokazao
interesovanje za nju. Jirži je bio obuzet politikom. Dovodio je kući svoje
studente i studentkinje, držao zapaljive govore u dnevnoj sobi i isto tako
goruće poglede upućivao devojkama koje su sedele na njihovoj sofi i jele kolače
koje bi im ona spremila, a onda bila zamoljena da pređe u drugu prostoriju „jer
su joj ovako visokointelektualni razgovori sigurno dosadni“.
Često
bi u tim trenucima otišla u kuhinju i odvrnula slavinu da se ne bi čulo kako
plače.
„Kada
je prestao da me voli?“, pitala se. Ali nikada nije smogla hrabrosti da to
pitanje postavi njemu, plavokosom dugajliji u tesnim farmericama nabavljenim na
crnoj berzi koji joj se upravo smešio sa fotografije na radnom stolu. Jirži je
voleo svoje fotografije iz rane mladosti. Toliko, da ih je bilo svuda po kući.
One su joj u pravile društvo jer je često ostajala sama u stanu i njima bi
govorila sve ono što Jiržiju od krvi i mesa nije mogla.
Sat
otkuca podne i trideset.
„Nadam
se da se smrzava“, pomisli i čvrsto obema rukama stegnu šolju iz koje se pušio
čaj od kamilice.
„Smrzavam
se. Gde je ta žena do sad?“ Jirži nije ni morao da pogleda na sat. Ako se na
nešto čovek može osloniti u Pragu, to je gradski prevoz. Upravo je prošla
„devetka“, a to znači samo jedno - da je pola sata do jedan. „Da joj se nešto
nije desilo?“ prođe mu kroz glavu. Nervozno se okrete na peti i pođe ka metrou.
Već
je kraj aprila ali proleće još nema nameru da donese sunce. Kiša je padala cele
noći i jutra. Ugazio je u baru i osetio kako mu čarapa postaje mokra.
Vetar
je počeo jače da duva. Pavla se zagleda kroz prozor. Pitala se gde je nestala
ona radoznala plavooka devojka zvonkog smeha, ona koja je plenila pažnju
drugova, ona koja je na fakultetu privukla gordog razbarušenog mladog
asistenta. Nema je ni na fotografijama. Uvek je samo on, Jirži. Kako dvoje koji
žive zajedno - postanu stranci? Zapravo, kako jedno od njih odluči da odgurne
od sebe drugog?
Čaj
se već ohladio. Spustila je šolju na sto i priljubila se uz vrata balkona. Sat
je otkucao jedan. Donela je odluku. Dugo je gladna njegove pažnje i sada će je
konačno dobiti. Čula je kako se vrata lifta zatvaraju uz jak i nemaran tresak.
Tako ih samo on zalupi.
„Sada
ili nikada“, pomisli odlučno.
Ključ
je ušao u bravu.
Izula
je papuče i bosonoga izašla na balkon.
Comments