Feliks
Rodrigez sigurnim korakom izađe iz jedva omalterisana četiri zida memljive
straćare u La Igeri i zatvori vrata za sobom.
Mogli
su i bolje mesto da pronađu, ne usudi se da izgovori naglas.
Improvizovana
ćelija zaista beše brzopotezno pripremljena pre dolaska operativaca CIA-e
kojima je i sam, kao oficir za vezu, pripadao. Ništa manjom brzinom po bazi su
se rojile i glavešine željne suvenira umrljanih krvlju, udela u zasluzi i
prilike da im istorija upamti imena.
Feliks
u glavi provrti lica vojnika koji bi eventualno bili u stanju da sprovedu
likvidaciju.
Izdajte pasoš za tatu,
pulsirala je šifra, koju kao da su mu upravo sada kucali direktno u misli.
Da
nije greška u transkripciji? uzdahnu, još uvek u blagoj neverici.
No,
naređenje je naređenje.
Odlučno
se uputi ka lokalnom stacionaru u kome, zbog jedinstvenosti trenutka, smestiše
bazu, još uvek nedorasli težini koju ovaj nosi. Na momenat zaustavi nevoljno
dah pri sećanju na smrad koji beše dopirao iz rane na listu desne noge važnog
ranjenika.
Nije želeo
da mu se divi. No ipak, vojnik je, iznemogao, pocepane odeće, prljave kose i s
rukama vezanim na leđima imao snage i petlje da onu nadmenu budalu Espinozu
pritisne uza zid i spreči u pokušaju da mu strgne poklon koji su vodeći
revolucionari dobijali od Kastra lično.
Lep
roleks, i sada zasijaše Feliksove gladne oči.
Neprijatna toplina mu se razli u
obrazima, uz blagu jezu. Nije mogao da razluči da li je to zbog sopstvene
gramzivosti ili što je pre nekoliko minuta, u straćari čuo sebe kako razgovetno
i bez imalo teatralnosti u glasu saopštava ranjeniku:
„Žao
mi je... Komandante.“
Vratio se prelistavanju likova
podređenjih. Brinulo ga je što se vazduhu se mogla nazreti pometnja među
vojnicima; bilo je više straha kod njih nego kod zatočenika.
Možda
će onaj notorni alkoholičar Mario pristati. Neka popije malo, samo neka ostane
dovoljno priseban da mu ne puca u glavu.
Koji
minut kasnije, narednik Mario Teran ušao je u prostoriju, a za njim odmah i
Feliks Rodrigez koji je, kao nadređeni, po zakonu bio dužan da prisustvuje
izvršenju likvidacije.
Unutra
od juče nije bilo drvenih stolica ni stolova.
Na
podu sedi zatvorenik.
Ustao
je.
Držao
je prljavu glavu visoko i gledao svakog od prisutnih pravo u oči.
Teranova
ruka zadrhta.
„Uozbilji
se, momče! Treba da ubiješ čoveka!“ zaori se u Feliksovim ušima.
Prvi
rafal poluautomatske puške M-1 zaglušujućom snagom zaljulja ranjenika kao lutku
izrešetavši ga po ekstremitetima.
Drugi
zagrme nešto duže i pogodi mu grudi i preseče vrat.
Sačekavši
nekoliko sekundi Feliks oprezno priđe beživotnom telu.
Došao je da diže revoluciju... –
pomisli negodujući - Imao je svoju priliku. Da ubija za svet kakav je želeo.
Kakav je svet za koji smo mi
spremni da ubijamo?
Comments