"Kada
sam je video, sat mi je stao" napisao je jednom prilikom Momo Kapor. Našem
protagonisti takođe je stalo vreme - ali kada je ugledao upravo njegovu sliku.
Protagonista
se nalazi u Narodnom muzeju spreman za pljačku kakvu grad još nije video. U
džepu mu nepomično stoji lovački nož sa drškom od javorovog drveta.
Planirao
je da Kaporovu sliku iznese iz muzeja, iseckanu na delove koje će potom poslati u razne strane sveta, a zatim
je ponovo sklopiti u ono što je nekada bila. Zašto je u ovakvom činu nalazio
satisfakciju, saznaćete vrlo uskoro.
Naime,
protagonistu je od detinjstva fascinirala umetnost. Prolazila je kroz njegovo
srce kao vreli nož kroz puter, rastapajući tanane emocije u komade, rušeći
stvarnost u parčiće. Trebalo je da prođu dani, meseci i godine, kako bi od
smeća koje je iscurelo iz njegove duše sklopio mozaik koji ga je održavao u
životu. Tačnije, od koga se osećao živim. Zato se sada radovao prilici da učini
da se umetnik (pa makar i pokojni), oseća kao on dok je čitao njegova dela i disao
njegovu umetnost.
Protagonista
se za ovo dugo spremao. Nije znao ništa o noževima, lovu ni krađi. Ali je znao
sve o umetnosti, pisanju i filozofiji. Pokušavao je danima da racionalizuje
ovaj čin koji je do detalja planirao pod svetlom sveća, kako ne bi probudio
cimere. Kako je uopšte moguće toliko se saživeti sa umetnikom da postaneš on,
pitao se. Da poprimiš njegov ukus za hranu, piće i žene kao i spremnost na čin
na kakav se nikada ne bi sam usudio?
Predano
je trenirao um i telo znajući da se u muzej može bezbedno ući jedino noću. Zato
se protagonista ovde noćas došunjao tiho kao mačka, na vrhovima prstiju, baš
kao što deca zamišljaju hodanje po jajima. Za njega je ovo bila scena koju je
video u svojoj meditaciji. Svaku noć bi sa tom slikom legao i svako se jutro sa
njom budio. Fokusiranje na cilj i želja za osvetom vodili su ga i davali mu
motivaciju čak i kada su se teški kapci zatvarali usled dnevne svetlosti koja
ga je iscrpljivala. Trenirao je posvećeno i bežao od radosti. Nije želeo da mu
ništa pomuti svest. Sklonio je u stranu žene, obrisao aplikacije sa mobilnog
telefona, umanjio sva ometanja. Za ovakav čin biće neophodan spartanski trening
i um ratnika, govorio je sebi.
Uvek
je verovao da čovek ubija umom a ne telom, pa je isto bilo primenljivo i na ono
što je nameravao da uradi. Premda ovo nije bila klasična krađa, nije on
planirao da proda tu sliku, već samo da od postojećih delova načini nešto novo.
Urnisati nečiji rad, demolirati, pokazati fizičku nadmoć nad mentalnim bolom i
tako obezbediti sebi mir. Osvetiti se piscu i slikaru za nanetu patnju duše i
očistiti se težine.
Stajao je ispred Kaporove
slike, gledao na levu ruku i svoj sat, a desnom stezao nož u džepu.
Comments