Ružica je rukom pomjerila zavjese
ukrašene ružičastim cvjetovima. Nošeni snagom vjetra, žućkasti listovi lipe
padali su na ulicu i prekrivali trotaor. Duboko je uzdahnula. Još u donjem
vešu, držeći u ruci šolju kafe iz koje se vihorio oblak topline, osjetila je
hladnoću koja je strujala kroz nju. Prislonivši tankovijasto tijelo na zid,
zagledala se u nepoznate osobe čije su se figure jasno vidjele sa prozora stana
koji je gledao na drvored pored zgrade.
Ružica je voljela posmatrati ljude.
Bila je osoba koja je voljela analizirati. U posljednje vrijeme, ponajviše svoj
život. Shvatila je da ponekad time sebi otežava. Toliko je puta pomislila kako
bi voljela da neke stvari samo pusti da neprimijetno prolaze kroz njenu
svakodnevnicu. Ali, nije mogla, koliko god se trudila. Ništa u svom životu nije
tek tako puštala. Čak, predugo je držala sve ono što je mogla još i ranije
ostaviti iza sebe. Pogrešne ljude, bolne situacije i teške misli.
Shvatila je da je neko ko se lako
vezuje. Za snove pokrpljene krhkim nadanjima, za očekivanja koja su rasla u
njoj, ni sama nije znala od kad. Bila je neko u čiji život su se lako
gnijezdili svi oni koji su to željeli. Pa i mnogi ljudi za koje joj se činilo
da više nisu imali mjesta biti tu. Sada, gušila ju je gužva svega onog što se
previše pohabalo, ispralo i otuđilo, a još uvijek je bilo teret na leđima koja
su se pokušavala probiti naprijed.
Zasitivši se monotone bezličnosti
koja je počela oslikavati njenu realnost, previše je zalazila u taj unutrašnji mozaik
koji se sve više otkrivao pred njom. Laganim hodom, na prstima, kao da se
ušunjala u samu sebe. Odlučila je zagrebati. Željela je vlastitim noktima, sve
dok ne prokrvare, počupati sve ono što je zidove njenog šarenog svijeta
prebojavalo u sivilo koje nije mogla tako lako opisati ni sebi ni drugima.
Luda misao, često praćena i tegobnim
osećajima njenog tijela, uselila je u nju početak jedne neobične priče. Kao da
je rekla sebi da je vrijeme za neke nove početke. Za neku novu sebe. Tačno da
ponekad nije znala ni kakva je sad, pa kako bi mogla znati kakva želi biti? Ali
znala je da se nešto mora promijeniti. Iako ju je njena kukavičja ljenost
ponekad vezivala tako jako za sve ono što je mislila da može biti drugačije,
nešto u njoj je govorila da nema mnogo vremena. Da je vrijeme da se krene.
Mjesecima ju je mučilo isto pitanje: „Da li sam tu gdje treba biti?“
I dalje su se kroz prozor odvijali
mali dramski trenuci u kojima su likovi punili njenu maštu gradeći sopstveni
unutrašnji odraz u ogledalu. Bilo je nečeg nadrealnog u igranju igrica uma sa
ulogama nepoznatih lica sa ulice. Davala im je slobodu da svi oni budu kakve ih
je zamišljala, slobodni da se izraze kroz odbacivanje granica. „Ovaj čovjek je
toliko zbunjen, ne zna šta bi od života. Ali, možda ga baš briga za to... A ova
žena? Po sigurnom hodu u visokim potpeticama, po zabacivanju kose, širokom
osmijehu: ona je sigurno ispunjena, zaljubljena. Koketira sa životom…“
prošaputala je. Zamislila se nad posljednjom rečenicom. Otpila je gutljaj kafe
i na trenutak zatvorila oči.
Sjetila se, ljeto 2007. godine.
Sparno, avgustovsko veče. Ispijajući posljednji koktel pred polazak, prišao joj
je visok, stariji dječko, Vuk Pavković. Zaljubila se u njegovu tihu narav.
Opčinio ju je svojom racionalnošću. „Znaš Sanjči, on tako čvrsto stoji na
nogama! A znaš mene, ja sam ti uvijek bila u oblacima. I baš zato smo jedno za drugo.
Katkad ja dignem pogled ka gore, a on me vraća čvrsto na tlo.“, opisivala je
Ružica drugarici. Samo sada, deset godina kasnije, nije bila sigurna koliko
dugo je gledala u pod nekih blijedih očekivanja, zaboravljajući sve ono sa čim
je ušla u vezu. Previše je u posljednje vrijeme posrtala ka tlu na kojem se
gubila u zamršenim scenarijima svog emotivnog svijeta. Suviše često. Kao da je
okolo tražila krivce za sve ono što osjeća, zaobilazeći najvažniju osobu. Samu
sebe. I to ponajviše bježeći od osjećanja koja su se polako rasplamsavala u
njoj: otuđenost, zbunjenost i nedorečenost.
Čulo se otključavanje vrata. Na
stolić natrpan knjigama, spustila je neispijenu šolju kafe. Brzim pokretima
obukla je kućnu haljinu i prekrila grudi. Od skora, često je to radila. Ćutke,
krijući se od njega. Prelazila je preko te navike, praveći se da u tome nema
ništa čudno, kao da nisu supružnici, kao da već nije vidio sve ono što je
nosila na sebi i u sebi. Kao da je mislila da će krijući vanjsku golotinju,
uspjeti sakriti i ono što ju je izjedalo iznutra.
„Ej draga, šta ima? Nisi nigdje
izlazila?“, prišao je Vuk poljubivši je u obraz.
„Ne, nisam. Tu sam, sve vrijeme… Šta
ima kod tebe?“, upitala ga je dok su misli još previrale po njenom umu, i ne
saslušavši odgovor koji je dobila.
Prišao joj je i jako privukao k
sebi. Rukama je obuhvatio njen struk ljubeći je po vratu. Oštrom bradom joj je
dodirivao lice i tražio to isto u njenom pogledu: strast koja je nečujnim
koracima tražila hodnike i izlazila kroz odškrinuta vrata njihovog braka.
„Baš si mi lijepa u toj haljini,
dugo je nisi nosila.“, rekao je tihim glasom u kojem se slutila želja muškarca
za ženom koja je stajala pred njim. Nasmiješila se, bez i jedne riječi.
Osjetila je njegove ruke na sebi,
dok su se zavlačile ispod haljine. Snažno je zaranjao svoje prste u njene
butine. Zatvorivši oči, prepustila se njegovim dodirima. Hladni, parališući
osjećaj obuzimao joj je tijelo. Nepomično je stajala. Jednom rukom mu je
pridržavala kragnu košulje, dok je drugom stezala rub haljine.
„Ružice, ne znam šta se dešava sa
tobom.” povukao se primijetivši njenu nezainteresovanost. “Ponovo isto… Pa
dokle više?“, Vuk je pustio, pognuo glavu i izašao iz sobe.
Nije bilo prvi put.
Sjela je na krevet. Zabacivši glavu
unapred dok joj je duga crna kosa padala na ramena, uzdahnula je. Osjetila je
stezanje u grudima. Bolna praznina koja joj je tjerala suze na oči, probudila
je strah. Nešto se rušilo u njoj ali nije bila jaka da to prizna. Bar ne sada.
„Ima vremena, polako… Diši Ružice…“
rekla je tiho, osjećajući da je trenutna bol ponovo izrodila dva suprotna
osećaja: jedan jak koji je znao da u njoj postoji sva snaga ovog svijeta, i
drugi, slab, koji je odlučio da nastavi stari život jer nije znala kako
drugačije. Nije željela misliti o toj borbi. Na trenutak, lakše ih je bilo
utišati i prepustiti se onom što je već radila. Dopustiti navikama da nadjačaju
to njeno ja koje se previralo u davno zaključanom dijelu njene ličnosti.
„Vuče, spavaš li?“ pronašla ga je
kako leži u bračnoj postelji. Skinuvši haljinu sa sebe, podvukla je golo tijelo
pod pokrivač.
Dok je kružnim pokretima ruku prelazila preko njegovih
leđa, trudila se da u sebi probudi bar djelić onog što je nekada bilo između
njih. Ponekad, nije to bilo tako teško. Ali nije ni slutila da će lažna snaga
koju je sama sebi podvaljivala, vremenom početi uzimati previše od nje kako bi
utolila glad iluzije.
Comments