Svečana muzika najavljuje ulazak svadbene torte. Gosti
zajapureni, u ritmu ili van njega, izvode prefinjene pokrete, još otmenije
okrete, kako ko, u zavisnosti od popijenog alkohola, lagano prestaju sa
koreografijom kojom, očigledno, izražavaju kreativnost. Bar ih tako vidim. Svi
oni ozareni, kao jedan okreću se ovim brižljivo odabranim taktovima, divnim
tonovima koji se uvlače u dušu svakog od njih.
Tačno sam znala da ću odabrati pravu melodiju koja će da
raskravi i najpasivnije posmatrače. Čak su i oni nepopravljivi, zabodeni u
stolice, koji su gledali koliko opuštenog i detinjastog sveta đipa uz svaku
muziku, cupkali na svojim mestima. A bilo je svega, od Silvane do Nirvane, da
svačije srce zaigra. Mladi se ne zamera ništa, spisak muzičkih želja bio je moj, ne po mom ukusu,
nego za svakog po nešto, tako da me svi vole.
Mladoženja se slagao, slegao ramenima. Njegovi su mahom ovi
nepomični za stolovima. l nije da neće da se pomere, podržavali su njegov
ljubavni izbor, već eto, tako, baš je detinjasto glupirati se i skakati toliko.
Prenuh se iz te psihoanalize stalno istih likova, budućih rođaka, kolica sa
tortom su upravo pristizala.
Okupljeni svatovi, sada već u ritmu, pljeskaju. Torti su
tapšali svi, više nego i samim mladencima, al’ ’ajde. O našem prvom plesu za
koji sam, kao bivši koreograf, uvežbala još četiri plesna para, mojih
studenata, da ne govorim. Ne mogu da kažem da je to ravnodušnost sa njihove
strane, više neupućenost u umetničko izražavanje. Najviše su, svakako, pljeskali
mom budućem mužu koji nije naučio ni osnovni korak za vreme tih priprema.
Baš da vidim lica gostiju kada budu shvatili da na vrhu
mladenačke torte nema onih šećernih figurica mlade i mladoženje. Takav kič mi
ne treba, pored ovih divnih svilenih traka kojim je svaki sprat svetlobež torte
bio obmotan. Bez mašnice, naravno. Ma kakvi, niko to nije primetio. A dala sam
sve od sebe, potrudila se da lični stil utkam u svaku pojedinost, od ručno
izrađenih pozivnica, buketa pravog cveća po stolovima zabodenih u voće, do
torti sa najotmenijim ukrasima, biranim duže od same venčanice.
Fotografije poslastica i ukrasa su nezaobilazna pojedinost u
albumu fotografija i govore o stilu svake svadbe. Jedva sam čekala te torte,
svaku sa jedinstvenom dekoracijom. Međutim, kada su krenuli da ih unose, svaka
od tih torti izgledala je drugačije. Od jedne je ostalo dve trećine torte,
drugoj je nedostajala jedna petina, treća je bila načeta.
Zavrtelo mi se u glavi, ispustila sam nož kojim je trebalo
da isečemo prvo parče mladenačke torte. Prebrojavala sam sve moguće situacije
koje su mogle da se dese u toj kuhinji u kojoj se odvio masakr mojih torti.
Dolazeći do daha, osetila sam u ustima kašičicu sa parčetom mladenačke torte
kojim me je mladoženja spretno nahranio. Kad je pre uspeo da dohvati nož i
iseče tortu? Zaista sam ostala bez daha. Ne od torte, već od besa. Kiptelo je
sve u meni. Da li je iko primetio te ranjene torte? Moju ranjenost? Ko je bez
mog znanja mogao uopšte da uradi takvo nedelo i zašto? Istržem ruku iz muževljeve,
očigledno je sam isekao prvo parče zajedničkog života. Hodajući ka kuhinji kao
kauboj u najotmenijoj haljini koja je prkosila već viđenim venčanicama bez
stila, osmehujem se usput onim istim gostima zarivenim u pod, tek da ne bih
opsovala pre dolaska na mesto zločina.
Ne znam šta sam im rekla, i ko je sve i šta govorio od
konobara do šefa sale. Šef kuhinje je čas odlazio, pa mi prilazio, i tako
naizmenično. Zureći u neku paru, tu u kuhinji, čujem muziku kako prelazi na
nedozvoljeni ritam.
Sledeće što čujem je: „Izvinite, naša greška, nismo smeli da
je poslušamo, ali bila je tako jasna i odlučna. Zahtevala je da se od svake
torte iseče po malo i spakuje u već pripremljene plastične posude, da vaši
gosti ponesu.“
Tajac. Šef nastavlja još brže:
“Evo naš majstor poslastičar pravi najukusniji sladoled. U
Italiji je pekao zanat, u Austriji razradio. Sad će on da izađe s kolicama i
serviraće im sve ukuse koje ima.“
Moji gosti? Nisu moji, to su oni zabodeni u pod od početka
do kraja. Sa tortama ispod stolova.
Izlazim potpuno umirena, ne zbog drugih gostiju koji će biti
posluženi sladoledom, već svojom uznemirenošću, a opet pomirena sa činjenicom
da se njegova majka nikada neće promeniti. U želji da, pre samog sečenja i
posluženja obezbedi rodbini po dodatno parče torte, uništila je najlepši deo
moje kreacije. Nema lepih fotografija, nema onih očekivanih, svi već uveliko
fotografišu gospodara sladoleda i aplaudiraju mu više nego što su i samim
mladencima.
Comments