Skip to main content

Tajna u staroj komodi - Sanja Hiblović

Zrak sunca se s mukom probija kroz guste procvetale krošnje i osvetljava deo ispucale površine stare klupe.
Nesigurni koraci starice remete tišinu usamljenog parka. Približava se klupi, osvrće se oko sebe i sporo spušta na nju, pridržavajući se za zarđali naslon. Duboko uzdahne. Jednom rukom stegne tašnu, a drugom otvara medaljon i gleda požutelu fotografiju tek rođene devojčice.
“Molim te tata još samo minut. Molim te!“ Grčevito je prislanjala bebu na grudi dok joj je neobuzdani jecaj tresao umorno telo.
“Ti si moja, zauvek moja. U mom srcu, u mojim mislima, u mojoj duši, u svakoj pori. Ti si jedina svetlost koju imam. Budi srećna. Neka te kroz život štiti dragi Bog. Neka delić ovog trenutka ostane urezan u tvom malom srcu. Oprosti mi. Molim te, oprosti mi”, šaputala je prislanjajući maleno lice uz svoje, upijajući miris i mekoću njene kože. Usnama je mazila tanušnu kosicu svoje ćerke. Dala joj je ime Luće. U zemlji u kojoj je rođena, Luće je značilo svetlost.
Hladne ruke njenog oca otele su svetlost iz njenog zagrljaja. Zauvek.

Na dan punoletstva, Majra je sedela pred starom komodom. Dok je gledala svoj odraz u ogledalu i četkala kosu oštrim i sigurnim pokretima, pitala se:
“Ko sam zapravo? Pod maskom živim zadovoljstvo, a pitanja iz prošlosti se gomilaju i ne daju mi mira. Dovlačim stvari za sobom, trpam ih i gomilam... Nema prostora za nešto novo u meni. Pobacaću sve. Ništa mi ne treba osim slobodnog prostora - u meni i oko mene. Želim da povratim sjaj na licu. Gledaj se Majra, jesi li zadovoljna onim što vidiš? Naravno da nisi. E pa draga, uhvati se u koštac sa životom,“ pokušala je da se nasmeje osmehom koji je ličio na grimasu.
Uveče, pred večernji izlazak i slavlje, sa strepnjom kako će primiti vest, ali ne mogavši više da drži tu tajnu u sebi, majka se obratila ćerki:
“Majra, moram ti nešto reći. Bojim se, ali ti ćeš me razumeti...“
“Mama, znam šta želiš da mi kažeš. Pre nekoliko godina tražila sam nešto u tvojoj sobi. Vratanca komode nisu bila zaključana. Našla sam tvoj dnevnik“, ustala je i zagrlila majku koja je skamenjena stajala.
“Ti i tata ste moji jedini roditelji. Nikada nemoj više o tome da mi pričaš.“

Auto staje uz ivičnjak i Majrin pogled odluta ka velikom parku.
“Mama ne brini, uradila si pravu stvar. Nećeš se pokajati.“ govori joj njena ćerka Luće.
“Dušo, nikada nisam htela da je upoznam. Ti si pokrenula u meni tu želju. Ne znam da li je sve ovo bilo pametno...”
“Pričala sam sam bakom pre njene smrti. Iza one velike slike na zidu, bila je sakrivena ceduljica sa imenom i datumom rođenja tvoje biološke majke. Po njenom imenu si dobila ime Majra. Tvoje pravo ime je Luće. Baka je verovala da na taj način odaje zahvalnost ženi o kojoj skoro ništa nije znala, a koja joj je poklonila sve u žvotu. Zato je insistirala da se ja zovem Luće, to je bilo tvoje ime koje su morali da promene. Rekla mi je da nikada nisi htela da je tražiš. Ali ona je bila uvek spremna da ti pomogne samo da si to želela. Pre nego što je baka umrla, htela je da i ja znam da si usvojena. Da ti budem pokretač i podrška.“
“Nisam mogla da želim neku drugu majku osim nje, neku drugu porodicu osim te u kojoj sam bila željena i voljena. Nije mi bila potrebna neka žena koja me je, kako bebu, ostavila.“
“Mama, požuri sada, čekaću te u kolima koliko god bude potrebno. Zovi me ako bude želela da i mene upozna.“
Majrini žurni koraci se usporavaju. Ugledavši drvenu klupu na kojoj sedi žena pognute glave, zastaje. Okleva da nastavi dalje. Iako su sasvim blizu, hod joj je sve teži, bolniji i neodlučniji.
Na maloj razdaljini susreću se neboplavi pogledi dve žene. Pogledi koji se prelamaju igrom svetlosti, igrom života i njegovih čudnih putanja koje su ih dovele do parka u bojama proleća i do stare, istrošene klupe.
Starica ustaje, stežući medaljon. Diše duboko. Upija hodajuću svetlost koja joj se približava. Majra se trudi da ne obraća pažnju na ubrzane otkucaje srca.
Dve žene, odvojene pedesetogodišnjom provalijom, gledaju se nemo, bez snage. Ista krv teče im kroz vene, isti bol im zabija bodlje u duše. Nepokretne, gledaju jedna u drugu dok im se slivaju suze koje plamte od emocija. Starica ispušta tužni vapaj koji se tolike godine skrivao u njoj. Telo joj se povija u grču. Ptice sa krošnje uplašeno odlepršaše. Lepet krila zaglušuje jedva čujno izgovorene reči: “Zagrli me, molim te, zagrli me!”
Na travnjaku se vidi samo jedna senka; dve žene se utapaju u zagrljaj.
            Luće, dirnuta prizorom, izlazi iz kola, naslanja se na njih i sakriva lice drhtavim rukama. Prepušta se emocijama. Iznenada, oseti nečiji dodir na ramenu. Brišući suze podiže glavu i pred sobom vidi prelepu devojku.
“Ona žena tamo je moja baka.” govori devojka.
“Ona druga je moja mama.“ Luće joj se nežno nasmeši.
Ruke su im se dodirnule i spojile u čvrst stisak.
“Zovem se Luće.”
“I ja isto!”
Zagrlile su se.
“Oduvek sam znala da baka ima i ćerku koju je dala na usvajanje i po kojoj sam dobila ime. Uz našu porodicu je uvek bila njena senka. Baka nikada nije imala hrabrosti da je traži. Ceo život je patila. Nikada sebi nije oprostila slabost pred odlukom svog oca. Kada je shvatila da će postati majka, njen momak je nestao. To je bila sramota koju, da se saznala, njen otac ne bi preživeo. Kada si stupila u kontakt sa njom, srušili su se mračni zidovi i pred njom se otvorio život.“
Držeći se za ruke približavale su se staroj klupi u parku pored koje su majka i ćerka još uvek stajale u zagrljaju.
“Bako, pronašle smo još jednu svetlost.”
Starica je je prišla devojci. Rukama joj je obuhvatila lice i dugo je gledala. U borama su joj se skrivale rane prošlosti, a u osmehu jedina sreća koju je oduvek priželjkivala.
Majra pogleda u nebo i duboko udahne.
“Tetka, nećeš da me zagrliš?“ upita je devojka a Majra pruža ruke prema njoj.

Nebom se smenjuju oblaci prošarani plavetnilom i sunčevim zracima odakle se nazire rascvetala krošnja čije latice kao da padaju po nekoj novoj životnoj stazi.
Osećanja su bila snažna toga dana. Skidajući šminku sa umornog lica, opuštena na kožnom tabureu, Majra je posmatrala sopstveni lik u ogledalu stare komode svoje majke. Kao kada je bila devojka.
“Jesi li srećna? “
“Neizmerno.”
“Sad si se uverila da je strah samo proizvod naših misli. Pronašla si svoju porodicu.“
“Uvek sam je imala.“
Otvorila je vratanca komode i izvukla dnevnik svoje majke.
Nežno je prešla preko požutele fotografije.
Iste kao u medaljonu žene koja ju je rodila.



Comments