Zrak sunca se s mukom probija kroz guste
procvetale krošnje i osvetljava deo ispucale površine stare klupe.
Nesigurni koraci starice remete tišinu
usamljenog parka. Približava se klupi, osvrće se oko sebe i sporo spušta na
nju, pridržavajući se za zarđali naslon. Duboko uzdahne. Jednom rukom stegne
tašnu, a drugom otvara medaljon i gleda požutelu fotografiju tek rođene
devojčice.
“Molim te tata još samo minut. Molim te!“
Grčevito je prislanjala bebu na grudi dok joj je neobuzdani jecaj tresao umorno
telo.
“Ti si moja, zauvek moja. U mom srcu, u
mojim mislima, u mojoj duši, u svakoj pori. Ti si jedina svetlost koju imam.
Budi srećna. Neka te kroz život štiti dragi Bog. Neka delić ovog trenutka
ostane urezan u tvom malom srcu. Oprosti mi. Molim te, oprosti mi”, šaputala je
prislanjajući maleno lice uz svoje, upijajući miris i mekoću njene kože. Usnama
je mazila tanušnu kosicu svoje ćerke. Dala joj je ime Luće. U zemlji u kojoj je
rođena, Luće je značilo svetlost.
Hladne ruke njenog oca otele su svetlost iz
njenog zagrljaja. Zauvek.
Na dan punoletstva, Majra je sedela pred
starom komodom. Dok je gledala svoj odraz u ogledalu i četkala kosu oštrim i
sigurnim pokretima, pitala se:
“Ko sam zapravo? Pod maskom živim
zadovoljstvo, a pitanja iz prošlosti se gomilaju i ne daju mi mira. Dovlačim stvari
za sobom, trpam ih i gomilam... Nema prostora za nešto novo u meni. Pobacaću
sve. Ništa mi ne treba osim slobodnog prostora - u meni i oko mene. Želim da
povratim sjaj na licu. Gledaj se Majra, jesi li zadovoljna onim što vidiš?
Naravno da nisi. E pa draga, uhvati se u koštac sa životom,“ pokušala je da se
nasmeje osmehom koji je ličio na grimasu.
Uveče, pred večernji izlazak i slavlje, sa
strepnjom kako će primiti vest, ali ne mogavši više da drži tu tajnu u sebi,
majka se obratila ćerki:
“Majra, moram ti nešto reći. Bojim se, ali
ti ćeš me razumeti...“
“Mama, znam šta želiš da mi kažeš. Pre
nekoliko godina tražila sam nešto u tvojoj sobi. Vratanca komode nisu bila
zaključana. Našla sam tvoj dnevnik“,
ustala je i zagrlila majku koja je skamenjena
stajala.
“Ti i tata ste moji jedini roditelji.
Nikada nemoj više o tome da mi pričaš.“
Auto staje uz ivičnjak i Majrin pogled
odluta ka velikom parku.
“Mama ne brini, uradila si pravu stvar.
Nećeš se pokajati.“ govori joj njena ćerka Luće.
“Dušo, nikada nisam htela da je upoznam. Ti
si pokrenula u meni tu želju. Ne znam da li je sve ovo bilo pametno...”
“Pričala sam sam bakom pre njene smrti. Iza
one velike slike na zidu, bila je sakrivena ceduljica sa imenom i datumom
rođenja tvoje biološke majke. Po njenom imenu si dobila ime Majra. Tvoje pravo
ime je Luće. Baka je verovala da na taj način odaje zahvalnost ženi o kojoj
skoro ništa nije znala, a koja joj je poklonila sve u žvotu. Zato je
insistirala da se ja zovem Luće, to je bilo tvoje ime koje su morali da promene.
Rekla mi je da nikada nisi htela da je tražiš. Ali ona je bila uvek spremna da
ti pomogne samo da si to želela. Pre nego što je baka umrla, htela je da i ja
znam da si usvojena. Da ti budem pokretač i podrška.“
“Nisam mogla da želim neku drugu majku osim
nje, neku drugu porodicu osim te u kojoj sam bila željena i voljena. Nije mi
bila potrebna neka žena koja me je, kako bebu, ostavila.“
“Mama, požuri sada, čekaću te u kolima
koliko god bude potrebno. Zovi me ako bude želela da i mene upozna.“
Majrini žurni koraci se usporavaju.
Ugledavši drvenu klupu na kojoj sedi žena pognute glave, zastaje. Okleva da
nastavi dalje. Iako su sasvim blizu, hod joj je sve teži, bolniji i
neodlučniji.
Na maloj razdaljini susreću se neboplavi
pogledi dve žene. Pogledi koji se prelamaju igrom svetlosti, igrom života i
njegovih čudnih putanja koje su ih dovele do parka u bojama proleća i do stare,
istrošene klupe.
Starica ustaje, stežući medaljon. Diše
duboko. Upija hodajuću svetlost koja joj se približava. Majra se trudi da ne
obraća pažnju na ubrzane otkucaje srca.
Dve žene, odvojene pedesetogodišnjom
provalijom, gledaju se nemo, bez snage. Ista krv teče im kroz vene, isti bol im
zabija bodlje u duše. Nepokretne, gledaju jedna u drugu dok im se slivaju suze
koje plamte od emocija. Starica ispušta tužni vapaj koji se tolike godine
skrivao u njoj. Telo joj se povija u grču. Ptice sa krošnje uplašeno
odlepršaše. Lepet krila zaglušuje jedva čujno izgovorene reči: “Zagrli me,
molim te, zagrli me!”
Na travnjaku se vidi samo jedna senka; dve
žene se utapaju u zagrljaj.
Luće, dirnuta prizorom,
izlazi iz kola, naslanja se na njih i sakriva lice drhtavim rukama. Prepušta se
emocijama. Iznenada, oseti nečiji dodir na ramenu. Brišući suze podiže glavu i
pred sobom vidi prelepu devojku.
“Ona žena tamo je moja baka.” govori
devojka.
“Ona druga je moja mama.“ Luće joj se nežno
nasmeši.
Ruke su im se dodirnule i spojile u čvrst
stisak.
“Zovem se Luće.”
“I ja isto!”
Zagrlile su se.
“Oduvek sam znala da baka ima i ćerku koju
je dala na usvajanje i po kojoj sam dobila ime. Uz našu porodicu je uvek bila
njena senka. Baka nikada nije imala hrabrosti da je traži. Ceo život je patila.
Nikada sebi nije oprostila slabost pred odlukom svog oca. Kada je shvatila da
će postati majka, njen momak je nestao. To je bila sramota koju, da se saznala,
njen otac ne bi preživeo. Kada si stupila u kontakt sa njom, srušili su se
mračni zidovi i pred njom se otvorio život.“
Držeći se za ruke približavale su se staroj
klupi u parku pored koje su majka i ćerka još uvek stajale u zagrljaju.
“Bako, pronašle smo još jednu svetlost.”
Starica je je prišla devojci. Rukama joj je
obuhvatila lice i dugo je gledala. U borama su joj se skrivale rane prošlosti,
a u osmehu jedina sreća koju je oduvek priželjkivala.
Majra pogleda u nebo i duboko udahne.
“Tetka, nećeš da me zagrliš?“ upita je
devojka a Majra pruža ruke prema njoj.
Nebom se smenjuju oblaci prošarani
plavetnilom i sunčevim zracima odakle se nazire rascvetala krošnja čije latice
kao da padaju po nekoj novoj životnoj stazi.
Osećanja su bila snažna toga dana.
Skidajući šminku sa umornog lica, opuštena na kožnom tabureu, Majra je
posmatrala sopstveni lik u ogledalu stare komode svoje majke. Kao kada je bila
devojka.
“Jesi li srećna? “
“Neizmerno.”
“Sad si se uverila da je strah samo
proizvod naših misli. Pronašla si svoju porodicu.“
“Uvek sam je imala.“
Otvorila je vratanca komode i izvukla
dnevnik svoje majke.
Nežno je prešla preko požutele fotografije.
Iste kao u medaljonu žene koja ju je
rodila.
Comments