U
sređenom stanu, na cvetnoj tapaciranoj fotelji, sedela je Koviljka i plakala.
Ona teško podnosi samoću, a i četvrti muž ode.
Prazna
flaša od rakije ležala je oborena na tepihu.
„Šta
ću sada? Tek što se navikoh na njegovu kujnu. Pravio je škembiće prste da
poližeš!“ kukala je ucveljena žena.
Onako
neutešnoj, krenu joj voda na usta.
U tom
trenutku zazvoni telefon.
„Živko,
Živko! Javi se, gluvi!“ trgnu se Koviljka i seti da on više nije tu.
Sada
će morati i na telefon da se javlja. Teško njoj.
„Draga,
spremi nešto da se gricne, tu smo za desetak minuta, nećeš verovati koga sam
srela“, čuo se piskav glas njene dugogodišnje prijateljice Zore koja se i dalje
nije udala. Zora još čeka Cvetu, profesora francuskog, u kog će biti
zaljubljena do kraja svog ovozemaljskog života. Bilo kako bilo, Zora se ubrzo
pojavi na vratima sa debeljuškastim muškarcem, uredno podšišanim i dobro
pofajtanim.
„Koki,
srećo, prepoznaješ li ovog čoveka?“
Koviljka
se izbeči. Na vratima je bio Rajko, njena ljubav iz srednje škole.
„Uđite,
uđite! Taman ste stigli na kupus sa kolenicom“, ponudila ih je, ne rekavši da
je to poslednji ručak koji pokojni Živko skuvao.
Posle
nekoliko sati, vino je učinilo svoje. Zora hrče, a Koviljku Rajko miluje po
kosi i ljubi u vrat.
Sa
otškrinutog prozora dopire pesma uličnog svirača:
„Koliko si često mila
u samoći svojoj bila?
Kod drugoga tražiš nešto
što u tebi skriveno je vešto.”
Niko
nije obratio pažnju na svirača.
U
nekom trenutku Koviljka kleknu i reče: „Oženi me Rajko, biću ti verna žena, do
smrti.“
Siroti
Rajko, da je znao to što nije, pobegao bi glavom bez obzira, ali kolenica i
vino su odradile svoje. Napunili su stomak gladnom čoveku i on se oseti
kompletnim.
Ulični
svirač je i dalje pevao, ali uzalud.
Comments