Bio je
već budan kada je ušetala u sobu, ali je žmureo.
Prepoznao
ju je po upečatljivom mirisu sandalovine. Nešto u vezi s njenim parfema ga je
činilo nervoznim. Nije znao da li mu je privlačna zbog mirisa ili ga on
uzbuđuje zbog nje.
Pomaknuvši
roletne prekinula je njegovu kratku maštariju.
Čelo mu
se naboralo od iznenadne svetlosti.
"Gospodine,
pa vi ste budni?", pitala je ljupko.
"Jako
ste tihi danas. Gotovo da vas nisam čuo kako ulazite", odvratio je istim
tonom.
Glasno
se nasmejala pre nego što je sela.
Otvorio
je oči mršteći se.
Osmotrio
ju je. Sve na njenom licu odisalo je svežinom. Porcelanski ten prošaran po
kojom pegicom, rumene usne i te čudne, prodorne oči.
Setio se
svog iznurenog lica.
"Znate
da moramo da nastavimo sa seansama?", obratila mu se ozbiljno.
Klimnuo
je glavom.
"Radićemo
vežbu u kojoj ću ja izgovarati reči, a vi ćete reći da li vas asociraju na
nešto konkretno. Razumete?"
Ovog
puta je samo trepnuo.
Nije
više verovao u te terapije. Prošlo je više od mesec dana od nesreće, a on se i
dalje ničeg ne seća.
"Biblioteka",
počela je.
"Hahaha!
Ne verujem baš da sam knjiški tip."
"Pokušajte."
Uozbiljio
se pokušavajući da zamisli sebe među policama prepunim knjiga.
"Ništa."
"U
redu. Kancelarija."
"Hmm...
Ne bi bilo loše da sam neki direktor."
"Gospodine!"
"U
redu", zatvorio je oči. "Ništa. Ne mogu da zamislim sebe u kožnoj
fotelji."
"Možda
miris?"
"Sandalovina."
"Molim?"
"Tako
miriše Vaš parfem, zar ne?", pogledao ju je ispod oka.
"Tako
je. Odlično što prepoznajete mirise", pokušala da ostane profesionalna.
"Univerzitet."
"Ne."
"Beli
mantil."
"Bolnica.
Ali to je sada, a ne prošlost", gubio je strpljenje.
"Kesten."
"Ne
znam. Ovo nema smisla…"
"Šuma."
"Zar
ne vidite da nema svrhe?"
"Suze."
"Vi
mene ne čujete. Prestanite!"
"Ljubav?
Kuća? Pas?", navaljivala je.
"Rekao
sam da prestanete", uhvatio ju je za ruku.
"Smeh",
uzviknula je, nagnuvši se ka njemu.
Tajac.
Grč na
njegovom licu polako je popuštao. Oči su mu kolutale unaokolo dok je ubrzano
disao.
Smeh.
Bilo je nečega u vezi s tom reči.
Zažmurio
je, a zamućeno sećanje počelo je da navire:
Soba
obasjana svećama, kauč i dvoje ljudi na njemu. Ona se kikoće, opirući se
njegovom golicanju. Upravo je groknula pokušavši da uhvati vazduh. Sada se
njihov smeh prolama duboko u noć.
Otvorio
je oči.
"Ja...
Ja ne razumem", bio je zbunjen. "U kakvoj smo vezi nas dvoje?"
"Recite
vi meni", odgovorila je smireno.
Sećanja
su se kao lavina obrušila pred njim.
Studije
psihologije. Stidljivi pogledi. Osmesi. Isprepletani prsti. Venčanje.
Letovanja. Parfem od sandalovine koji joj je doneo iz Indije. Selidba...
Sve je
opet bilo tu.
Držao ju
je za ruku zagledan u njene oči, osećajući olakšanje sa svakim novim sećanjem.
"Reci
mi samo, da li volim biblioteku?", upitao je sumnjičavo, prekinuvši
tišinu.
"Jako
voliš da čitaš, što i nije čudno za univerzitetskog profesora," groknula
je glasno pokušavši da obuzda smeh.
Comments