Skip to main content

Poznate šake – Teodora Stanković

Sećam se, bio je četvrtak, vreli 26. avgust.
            Sat je otkucavao šesnaest časova. Svakim pomeranjem sekundare srce mi je lupalo jače, disala sam kraće, ubrzano, i u panici. Osećala sam se ošamućeno, kao čovek koji se bori s vrtlogom, pa mu silina vode vuče telo nadole, a u glavi bubnji pritisak - što od uzbuđenja, što od dubine. Ne opirem se. Volim vodu. Za mene, ona je spas, sloboda.
            Užurbano vadim izgužvanu haljinu. Vrela para pegle prelazi preko žutih cvetova pamučne tkanine. Navlačim je na sebe. Grli me toplina materijala. Užurbano se krećem ka ogledalu kako bih stavila omiljeni ruž. Gledam na sat. Moram da krenem, da ne bih zakasnila. Želela sam ponovo da ga zagrlim.
            Nestrpljivo sam pritiskala dugme lifta, kao da će mi ono smanjiti kilometre. Po prvi put mi škripa lifta nije smetala. Kroz debelo staklo metalnih vrata posmatrala sam povlačenje sajli. Skačem sa stepenika na stepenik i jurim ka stanici.
            Autobus je stao i hitam ka Kapetan Mišinoj ulici. Osećala sam kako mi koraci ostaju na usijanom beogradskom asfaltu. Povetarac mi mrsi kosu. Nastavljam dalje.
            Stigla sam na naše mesto, ispred naše zgade. Sela sam na poslednji stepenik, opet naš. Prstima sam prolazila po dubokoj pukotini betona. Hrapava siva kocka me je bodrila da ustanem i gurnem teška drvena vrata. Ulazim u hodnik. On je bio unutra. Čula sam krupne korake koji odzvanjaju na belom, pomalo istrošenom podu. Dve poznate, krupne šake obavile su mi se oko struka. Više nisam bila u vrtlogu koji me guši, isplivala sam. Dobila sam snagu da ga pobedim. Te šake su mi pomogle. U sledećem trenutku su mi se našle u kosi dok sam gledala široki osmeh i krupne crne oči u koje sam uronila. Disala sam opuštenije i posmatrala njegov grudni koš. Sporo se pomerao i nekako neujednačeno.
            Naslonila sam se na njega. Srce mu je bilo mirno. Spustio je bradu na moje teme i čvrsto stegao, odvojivši me od tla.
            Juče sam opet prošla pored te zgrade. Iz pukotine na poslednjem stepeniku virila je neka travka. Hrapava kocka betona bila je prašnjava i istrošena.

On nije bio tu.

Comments