Julija je oduvek mislila da za sve što se dešava u životu
postoji razlog. A ponekad je potrebno da prođu godine i da se poslože brojni
događaji da bi se desio taj jedan, koji objašnjava sve ostale.
Gledala je svoj odraz u ogledalu. U
redu, dobro je. Crne uske farmerke, džemper i naravno štikle koje podižu celu,
prilično jednostavnu kombinaciju. Julija je za sebe mislila da je dobro ispala.
Možda je mogla i bolje, ali i mnogo, mnogo gore. Nije imala atribute koji su
privlačili muškarce na prvi pogled. Srećom, taj profil muškaraca nije je ni
zanimao, već prodoran pogled, igra kroz vreme a onda, ko zna...
Ok, vreme je da krene na zakazani
termin kod zubara kojeg su joj preporučili. Nervozna je prvi put odlazi u tu
ordinaciju, a u pitanju je obiman remont. Konačno, došlo vreme.
Zubar Branko uliva poverenje.
Dovoljno je star da je iskusan u svom poslu, a dovoljno mlad da mu još uvek
nije dosadio. Situacija sa zubima gora je nego što je Julija mislila, ali brzo
se dogovaraju. Branko joj pridržava kaput, kada se začuje zvono. Ulazi
muškarac, srednje visine sa grivom smeđe kose, nasmejan.
„Oooo kume, dobar dan! Upoznaj
Juliju, moju novu pacijentkinju. Julija, ovo je Mihajlo, moj kolega oralni
hirurg.“
Pogled, stisak ruke, obostrano drago mi je i - klik.
Julija se okrenula prema Mihajlu.
Hm, istovremeno da i ne, pomislila je. Ali zašto ne, kada flertuje? Možda je
oženjen? Brzi pogled. Nema burme. To ništa ne znači. Hirurzi uglavnom ne nose
burme.
„Doviđenja, vidimo se u ponedeljak“,
pozdravila ih je Julija uz osmeh.
„Doviđenja Julija“, rekao je Mihajlo
uz ozbiljan, prodoran pogled.
Okej frajeru, definitivno ostavljaš
utisak. Važi.
U ponedeljak nije srela Mihajla u
ordinaciji. Zamišljena i pomalo razočarana, krenula je da prelazi ulicu i
praktično naletela na njega. Slučajan susret, onaj što zahteva da se u
sekundama usklade vreme i mesto. Stajali su sasvim blizu. Nije joj puštao ruku,
ali je bio prilično neodređen. Kratko ćaskanje i zdravo, zdravo. O bože, ovaj
je lud. Opet flertuje i ništa, pomislila je Julija.
Neophodne popravke kod Branka su konačno
završene. Mihajla je stalno sretala u ordinaciji, ali uvek ista priča. Igra,
spontani dodiri, komplimenti i onda povlačenje. Čak je jednom izjavio kako bi
joj se možda pridružio na njenom putovanju na Bali. Već je zamislila kako joj
glava spontano klizi na njegovo rame na desetočasovnom putovanju, a još su na vi.
Nikad se nije ljubila sa nekim na vi. A onda ju je dve nedelje pred put pitao
da li putuje sama. To je jedino direktno pitanje koje joj je uputio.
Iznenađena, rekla je da ima društvo. A nije ga imala.
Posle dužeg vremena došla je kod
Branka zbog plombe. Uvek su ćaskali ali primetila je da se taj dan baš
raspričao. Konačno je krenuo da je isprati kad se na vratima pojavio Mihajlo.
Prvi put da nije mislila na njega.
„Evo stigao sam! Pa gde ste vi
pošli?“, obratio se Juliji smešeći se.
„Zakasnili ste. Završila sam za danas.
Neki drugi put“, odgovorila mu je šarmantno.
Branko se ludo zabavljao kao i uvek
kada su njih dvoje vis-a-vis.
„Stativa kume, a?“, govore uglas
Branko i Mihajlo nasmejani.
Julija odlazi, takođe nasmejana i
dobro raspoložena.
Prokleti tajming. Možda u nekoj drugoj priči.
Comments