Tetka Zaga je uvek dobrodošla u
našu kuću. Ona je prijateljica moje bake i nemoguće je ne voleti njene priče.
"Sedi,
boga ti, Zago, pored prozora da ti vidim tu novu boju kose. Svaki put nas nečim
iznenadiš”, reče moja baka spuštajući čaj i vanilice na stočić.
“Tetka
Zago, samo da Vam kažem, ovih dana mi svi traže muža! Kažu mi: imaš dvadeset pet
godina, završila si faktultet, radiš, imaš auto - e sad da se udaš. Šta vi
kažete na to?”, ubacila sam se šeretski.
“E
dete, nisam ti ja dobar sagovornik na tu temu. Pa znaš li koliko sam se ja puta
udavala?”, smejala se glasno.
“Koliko?”,
pitam iako naslućujem šta će reći.
“Prvi
put sam se udala u venčanici. Svadba velika, veseli svatovi, pilo se i jelo do
neko doba noći. Gosti se raziđoše, kad obrni-okreni - nema mladoženje! Otiš’o
da isprati muzičare i zaboravio na mene. Sela ja da ga čekam, ali smetala sam
gde god stanem jer su vredni ljudi raščišćavali stolove i čistili podove. Šta ću,
skinem veo sa glave, skupim venčanicu, i peške se zaputim ka zgradi koja treba
da bude moj budući dom. Žena u belom usred noći; sama kroz šumarak. Kad sam stigla
u gluvo doba, zateknem svekra i svekrvu kako pregledaju poklone. Njihovo
pitanje: Otkud ti?, već mi je
najavilo kraj pre samog početka. Mladoženja se pojavio u zoru. Setio se nesreća
da je upravo oženjen.”
Baka
i ja smo se smejale, samo dopola verujući u priču, ali smo s nestrpljenjem
čekale nastavak. Tetka Zaga je progutala vanilicu, srknula čaj i nastavila:
“Za
drugog sam se udala iz nužde. Bio je stariji osamnaest godina. Ratno doba,
teška vremena. A ja rešim umesto da menjam muškarce kako bih došla do ljubavi,
živim sa jednim bez ljubavi - ali bar nisam brinula za novac. Živeli smo mirno,
voleo me je, ali pusta mladost. Želela sam dece, a sa njim ih nisam htela
praviti. I opet se razvedoh.”
Slušale
smo je sa osmehom na licu, mada se meni već polako stvarala bora na čelu.
“Posle
se više nisam venčavala. Ali dovedem trećeg muškarca u kuću. Drugačije ljudi
gledaju na samu ženu. Međutim, ja ga hranim, oblačim, a za sve što treba da se popravi
- plaćam majstore! Kad treba da se kosi, bole ga leđa, kad treba da se zida,
baš tad mora da putuje, kad treba da se kolju pilići ne može on to, kad idemo na veselje, ne može on da vozi nazad jer
red je, neko mora i da pije. I opet…”, nasmejala se grlato.
Baka
je negodovala, a ja sam se već zabrinula.
”Pa,
da li da se udajem ili ne?”, vrtela sam glavom.
“Ovo
su moje priče dete. Nadam se da ćeš se udati iz ljubavi, izroditi mnogo dece i
srećna dočekati duboku starost, okružena onima koje voliš i koji te vole.“
Zagrlila
sam je i bora na mom licu je nestala.
Comments