Dong, dong…
Tišinu je naglo prekinuo snažan
udarac klatna o ivice glomaznog bakarnog zvona. Prošlo je tačno četirsto
pedeset dve godine otkako je postavljeno na sam vrh katedrale svetog Vita. Duž
Nerudovu ulicu odzvanjali su đonovi Julijinih, po prvi put obuvenih, crvenih
cipelica. Mlada, plavokosa devojka gubila je, pa ponovo uspostavljala dah u
pokušaju da pravi što veće korake, užurbano, gotovo prelazeći u trk.
~
Pogled mu, po ko zna koji put, pade
na sat.
Neće doći.
Pre nego što je uzeo mali, oronuli
kofer, još jednom pogleda niz bulevar. Izgledao je tako pust. Hoće li i njegov
novi život izgledati kao Žitna ulica 22. avgusta 1939. u 16h i 3 minuta?
"Voz kreće uskoro. Moramo da
požurimo."
Rođakov glas prekide nisku nagomilanih, teških pitanja.
~
Dvadeset minuta kasnije u hol hotela utrča zadihana Julija.
Kontrast njene zlatne kose i jarko crvenih obraza privuče pažnju prosedom
recepcioneru koji ju je odmah prepoznao.
“Mogu li vam pomoći?”, upita je
spuštajući pogled na njena prljava stopala.
"Da, tražim Davida. Davida
Štepaneka."
"Gospodin Štepanek je napustio
hotel pre nekih pola sata."
"Znate li kuda se uputio?"
"Prema rečima gospodina
Doležala, voz im polazi sa stanice Holešovice. Ako požurite možda i
stignete", reče joj, ponovo spuštajući pogled na njene prašnjave noge.
Pre samo dve noći nosila je najlepšu balsku haljinu koju je
video za četrdeset godina službe. Balovi u Bohemiji bili su uobičajena pojava.
Ipak, ovaj je bio drugačiji. U vazduhu se osećala nelagoda. Kao da su svi već
slutili ono što će se dogoditi nekoliko nedelja kasnije.
"Znate šta, odvešće vas Černi.”
nasmešio joj se i obratio se vozaču koji je upravo ulazio “Černi, danas je tvoj
dan, pokreći mašinu. Ovoj mladoj dami treba ekspresna vožnja do stanice
Holešovice."
~
"Stvarno ne znam šta si
očekivao", reče Doležal. "Katolkinja. I to bogata katolkinja."
"Rekla je da želi."
"Želi... Isprala je njoj majka
mozak do sad. Neće ta dozvoliti da joj ćerka pođe za Jevrejina. I to
siromašnog! Čemu si se uopšte nadao? Ovde će brzo da se zakuva. Dobro je što se
sklanjamo na vreme. Baš mi se ne umire u Pragu."
Razgovor prekinu pištanje ogromne,
gvozdene lokomotive koja je pristizala na peron.
Iz novog crnog Horhoma, kakav je
vozio i njen otac, istrčala je Julija.
"Gospođice, a vaše cipele?
Gospođice!", uzvikivao je za njom Černi dok se probijala kroz popodnevnu
gužvu na železničkoj stanici.
Taj dan je već predugo trajao, i ona
je poslednje atome snage iskoristila da se popne do perona sa kog je polazio
voz za Pariz.
Bez daha i sa srcem u grlu, sve što
je videla bilo je kako zadnji vagon nestaje u tami železničkog tunela.
Ponovo se čula samo tišina.
Pala je na prašinom već zamazana
kolena. Slane kapljice čistile su joj obraze. Samo da je malo brže trčala
bežeći iz bratovog automobila, samo da je Černi jače nagazio gas vozeći niz
Žitnu ulicu.
~
Jedva se suzdržavao. Bilo mu je potrebno da vidi. Da bude
siguran.
Nekoliko kilometara dalje, na vrata
kupea broj tri pokucala je sredovečna dama.
"Da li je slobodno?"
"Da, samo izvolite, putujem
sam", odgovori Doležal.
Comments