Brams nije
mogao više da se suzdrži; povraćao je u obližnje žbunje. Opet je popio večeras,
ni sam nije bio siguran koliko. I sa manjim količinama alkohola teško je
izlazio na kraj. Već mesecima je pokušavao da nađe ravnotežu između stvarnosti
u kojoj se nalazi i gastritisa od pića koje leči sve probleme.
Lažno,
kao što se on odnosi prema Ivon.
Od kada
je njihovoj ćerki Lari dijagnostifikovana Dišenova mišićna distrofija, skoro da
više nije ni razgovarao sa suprugom. Uvek je tražio izgovore i često je, kao i
sada, išao na poslovna putovanja. Bežao je. Nije više mogao da gleda Ivon u
oči, bio je kukavica. Nije hteo da prihvati realnost. Kajao se, ali je i dalje
bežao.
Bilo je
zaista previše. Povraćanje je bilo uzrokovano pićem, ali je dosledno opisivalo
i njegov odnos prema životu, a i ono što sam o sebi misli. Obrisao je usta
rukavom sakoa, gledajući stvari koje su mu ispale iz džepa u izbljuvak:
cigarete, upaljač, labelo i ključevi. Pokupio je samo njih. Proklete
cigarete, pomislio je po ko zna koji put.
Stigao je u
hotelsku sobu. U međuvremenu je svanulo i nije bilo vremena za spavanje.
Uskočio je pod hladan tuš, obukao čisto odelo i iskapio flašu vode. Pre nego
što je pošao dalje, Brams je u baru eksirao dva dupla espresa.
Kada je
stigao na autobusku stanicu, na digitalnom satu iznad sijalo je 6:36. Pogledao
je red vožnje i zaključio da ima nekoliko minuta do sledećeg autobusa. Među
ljudima na stanici ugledao je i ženu sa devojčicom. Žena je imala plavu kosu,
baš kao i Ivon, a devojčica ga je neodoljivo podsećala na Laru. Plavuša je bila
zaokupljena gledanjem u telefon, a devojčica je skakutala naokolo vijajući
balončiće različitih veličina, koje je pravila od sapunice. Bramsu je padala
glava od umora i oči su mu se sklopile.
Video je Laru kako se smeje.
Trčala je ka njemu kao nekada i bacila mu se u zagrljaj. Iz polusna prenu ga
zvuk sirene. Vozač autobusa svirnu još nekoliko puta ljutito odmahujući prstom
ka automobilu koji se kretao u suprotnom smeru. Brams ugleda devojčicu na ivici
bankine, te balončić koji leti preko ulice. Majka joj je bila okrenuta leđima, razgovarala
je telefonom. Devojčica je sa osmehom na licu iskočila na ulicu. Autobus se
približavao, a Brams video šofera okrenute glave, koji je i dalje gestikulirao
vozaču automobila.
Brams se u
trenutku otreznio. Skočio je sa stolice i u nekoliko koraka prišao ulici, u
trenutku shvatajući da je prekasno. Autobus je na samo nekoliko metara. Ne može
da uhvati devojčicu u naručje i da je skloni na sigurno. Ne može da je spasi.
Kao što nije mogao ni Laru.
Gotovo je.
Ipak iskače
pred autobus, a vozač ga u tom trenutku primećuje i čuje se škripa kočnica.
Brams gura devojčicu što dalje, u deliću sekunde čuje se prasak i oseti kako mu
puca kost leve potkolenice. Oseća neizdrživ bol, čuje vriske i prigušeno urlanje.
Zamračuje mu se pred očima.
Ubrzo
otvara jedno oko, ali ne može da se pomeri. Ne oseća udove. Guši se. Čuje ljude
oko sebe:
"Živa
je! Devojčica je dobro."
Brams
pomisli na Laru i to kako je nešto konačno učinio da je spase.
Comments