Voz samo što nije krenuo, Elza je
gledala oko sebe, a onda pronašla najlepše mesto kraj prozora sa kojeg je imala
pogled na celu železničku stanicu. Udobno se smestila, namestila šešir i
osmotrila šta se dešava napolju. Ljudi su se grlili, opraštali i užurbano peli
u voz. Tuga koju je bez greške zapažala na licima onih koji su se rastajali bila
joj je dobro poznata. Koliko li je samo puta i sama osetila isto. I sada su joj
u glavi bili samo Vilijam i njena deca.
Voz je ubrzo krenuo. Osvrnula se
oko sebe i primetila da su svi ili zadubljeni u misli ili se zanimaju nečim kako
bi prekratili vreme.
Odlučila je da se više ne vraća u
London. Prošlo je nekoliko godina, a posledice rata su i dalje bile očigledne
kako po siromaštvu i oporom mirisu tako i po onome što je svako nosio u sebi.
Setila se londonskih ulica, ukusa
biljnog čaja, svojih stalnih putovanja do Pariza. Važnih pojedinosti nikako
nije uspevala da se seti, da ih sastavi i složi, kao da se pokidala nit koja ih
je spajala i ona sad nije mogla da im nađe ni početak ni kraj. Nikad nije
zaboravila sudbinski susret sa Vilijamom u pariskoj biblioteci, ljubav prema
knjigama koja ih je od početka spojila i rat koji ih je zadesio kad su već
dobili decu.
Zašto li je morala da ode u
London i ostavi ih same? Osećaj krivice i prekora prožimao je celo njeno biće.
Pokušavala je da nađe razlog, ali nije uspevala. Znala je da će je čekati. Već
je do detalja mogla da zamisli njihov susret, srce joj je od same te pomisli
tuklo kao ludo. Zagrliće ih čvrsto, najače što može i reći im i hiljadu puta
ako treba koliko ih voli i koliko su joj nedostajali, i više se nikad neće
rastati.
Pisak voza označio je poslednju
stanicu. Stigla je konačno na odredište. Od sreće nije znala kako da se ponaša;
zamišljala je kako je Vilijam čeka na stanici sa buketom ruža, a deca viču: Mama i trče joj u zagrljaj.
Minuti su trajali kao sati, bilo
je teško probiti se kroz toliku gužvu, osećala je da treperi, i kako joj se
hladan znoj sliva niz kožu. Svuda oko nje su bili glasovi, smeh, vika,
razgovori ljudi koje od uzbuđenja nije mogla razume. Toliko sveta, a ona je
samo želela da odnekud ugleda Vilijama i decu ili čuje svoje ime pa da se
okrene.
Nije uspevala da ih pronađe u
gužvi. Gurala se između ljudi, obilazila stanicu uzduž i popreko, ali uzalud.
Mora da su zaboravili da danas treba da se vrati iz Londona, došla joj je
misao. A onda je u daljini prepoznala lice koje joj se približavalo, ali to je
bilo lice njene majke koja je uzviknula:
“Elza već smo se bili zabrinuli. Spremila
sam tvoju omiljenu pitu sa jabukama i cimetom. Evo i fijaker nas čeka.”
“Ali mama”, zavapila je Elza, “Gde
su Vilijam i deca?”
“Elza…”, usporila je majka “ti
znaš da bi oni došli. No, sada su na nekom lepšem mestu, daleko boljem ovog
našeg, što ne znači da već nisu tu negde blizu nas… A sad idemo kući da se
odmoriš.”
Comments