Stalno baca
pogled udesno prema vratima kabine. Nervozno se poigrava prstima i tapka po
torbici u krilu. Iz pogleda, ne da se naslutiti je li uzbuđena ili ju je nešto
uzrujalo. Odaje samo zagonetni polusmiješak.
Evo je
na, opet gleda ondje! Tko dovraga može proći ovuda, pa vlak je već u vožnji!
Možda nema kartu, pa se boji konduktera? Da se ne skriva od nekoga? Nije još ni
riječi progovorila, a ja znatiželjno kopile, gorim od želje da saznam… Pa makar
se radilo o sili za toalet. Razmišljam, hoću pitat, neću pitat, hoću pitat,
neću pitat. Gdje su proklete tratinčice, kad ti treba pomoć u odluci?
Ustala je
i otvara prozor, a ostavlja jaknu na sebi. Ne razumijem, pa ženo meni će
postati hladno. Ako ti je vruće svuci se. Zaključujem da me ne interesira,
ionako je nepristojna. U božju mater s tobom i hladnom kabinom!
Gledam
svoja posla i to punih minutu i pol. Svašta jesam, ali strpljiv nisam, nikad
bio, niti ću ikada biti. Kako da joj se obratim? Preletavam pogledom
prste lijeve ruke, ali prstena nema. Ok, nepristojna gospođice.
Vjerojatno i jesi sama jer si nepristojna. Sjetih se sada, da nije ni
pozdravila kada je ušla u kabinu! E tek sada mi se ne sviđa moja suputnica. Pa
koji problem jednu mladu ženu, skroz solidnog izgleda moram nadodati, može
spopasti da ovakvog muškarca poput mene, ne počasti ni osnovnim poštovanjem
pozdrava - iako sam joj otvorio vrata, te pomogao sa prtljagom.
Kako bih
prestao razbijati glavu i maknuo misli sa tajanstvene gospođice, odlučio sam
malo odmoriti oči. Naslanjam se na prozor te spuštam šešir preko očiju. Probudio
me zvuk kočenja vlaka i komešanje putnika. Pogledah na ručni sat, nisam spavao
ni sat vremena.
Primjećujem
da se moja suputnica priprema za izlazak te ustajem da joj otvorim vrata, jer uvijek
ostajem džentlmen bez obzira na nepristojnost. Otvorim joj vrata, a oni mi
stegnu levu podlatkicu i izusti prosto: “Hvala.” Ma, hvala nebesima, pa
počastila si me jednom riječi. Napokon znam da gospođica ume pričati, čak i
izgleda mnogo opuštenije. Valjda je sretna što je stigla na odredište. Zastanem
na trenutak i promislim o svojoj ludosti poslednjih dva sata, kad je zapravo
sve bilo u redu.
Sjedam
nazad na mjesto i pogledavam kroz prozor kako bih možda još na trenutak ulovio
prizor gospođice. Eto je! Čak mi i odmahuje sa tolikim osmijehom da joj iz
vlaka vidim umnjake.
Pogledam
malo bolje i ne vjerujem. Maše mi držeći u ruci moj zlatni sat, a u isti čas
začuje se zvuk pokretanja kotača i zatvaranja vrata vlaka. Sada znam čemu taj
zagonetni polusmiješak sa početka vožnje. Mnogo bezobrazluka stane u tako malu
krivinu.
Odzdravih
je srednjakom kroz prozor i zaključam vrata kabine.
Za
današnji dan mi je dosta suputnika.
Comments