Nina je obožavala da se igra
skrivača. Čak i kada bi bila sama, zabavljala bi se zamišljajući drugare iz
vrtića koji bi je kobejagi tražili dok se skrivala u različitim skrovištima po
kući. Trčala bi tako da se sakrije čas ispod stola u trpezariji, pa iza širokog
cipelarnika kod ulaznih vrata, zatim bi se zavlačila ispod kreveta ili se
zatvarala u maloj ostavi pored kuhinje, zamišljajući kako je drugi bezuspješno
traže i dozivaju.
Nedjeljom, dok bi majka
raspremala sto nakon doručka, Nina bi se obično igrala skrivača sa svojim ocem.
Poskakivala bi uzbuđeno dok je otac žmureći glasno brojao do deset. Trčala je
od jednog skrovišta do drugog, neodlučna koje mjesto je skrovitije i
bezbjednije da je otac ne može pronaći. Naročito je voljela da se pritaji u
velikom bijelom ormaru u maminoj i tatinoj sobi. Vrata su bila napravljena od
uskih bijelih letvica između kojih je mogla posmatrati ukoliko bi otac ušao u
sobu. Ormar je uvijek mirisao na mamine haljine i zbog toga bio Ninino omiljeno
mjesto za skrivanje. Čim bi tata ušao u sobu, dozivajući je tobož zabrinutim
glasom, ona nije mogla izdržati i glasno bi zakikotala iz ormara. Otac bi se
tada osmijehnuo, naglo otvorio vrata i podigao je visoko u naručje uzvikujući:
“A tu si se sakrila ti mala lopovice!”. Nina bi se nezaustavljivo smijala u
tatinom naručju i govorila: “Hajdemo opet! Sada se ti sakrij”.
Međutim, otac već neko vrijeme
nije želio da se igra skrivača sa Ninom. Na sve njene molbe, uvijek bi imao
nekakvo opravdanje. Ili je morao negdje da ide sa kumom, ili je imao posla u
vrtu, ili je jednostavno bio umoran i želio da gleda utakmicu izležavajući se u
dnevnoj sobi. U početku, Nina je mislila da je nečim uvrijedila oca i da je to
razlog zbog kojeg više ne želi da se igraju. Bila je sigurna da je sve to njena
krivica. Počela je da obraća posebnu pažnju na to da se pristojno ponaša dok bi
zajedno ručali, bez pogovora je išla na spavanje, prala je zube redovno i pažljivo,
nije tražila da joj kupuju igračke i haljinice i pospremala je stvari nakon
igre. Ali sve je bilo bezuspješno. Otac i dalje nije želio da se igra s njom.
Jednog nedjeljnog poslijepodneva,
dok je majka spremala ručak u kuhinji, a u dnevnom boravku otac ležao ispred TV-a
i gledao utakmicu, Nina se sama igrala skrivača. Uvukla se u mamin ormar držeći
u rukama dvije omiljene lutke sa kojima je upravo započela igru oblačenja
haljina.
Igru su prekinuli roditelji koji
su, bijesno se raspravljajući, ušli u sobu ne znajući da je Nina skrivena u
ormaru. Provirila je kroz letvice ormara i uplašeno ćutala. Majka je zatvorila
vrata sobe i uznemireno govorila prigušenim glasom:
“Šta ti hoćeš od mene, da trpim
tvoje uvrede i ponižavanja i da ćutim? Neću da ćutim. Neću da trpim”, siktala
je bijesno prema ocu.
“Onda izvoli, idi, doviđenja, mrš”,
zaprijetio joj je grubim glasom. “Ali dijete ostaje kod mene!”
Nina je
osjetila kako joj srce ubrzano lupa i tresle su joj se noge. Plašila se
slušajući roditelje i posmatrajući ih kroz rascjepe između letvica
ormara.
“Moje dijete nikada nećeš dobiti,
odvratni skote! Zapamti to! Prije ćeš završiti mrtav nego mi uzeti Ninu!”, uzvikivala
je majka glasno, crvena u licu.
“Kome ti prijetiš, glupačo
bezvrijedna, ima da ti izbijem sve zube, kurvetino”, uzvratio je otac.
Nina je
zatvorila oči i nije mogla da zaustavi suze. Nije razumjela o čemu to govore
niti kakve su to riječi, samo je željela prestanu i poljube se, da se otac igra
skrivača sa njom dok majka pravi ručak.
Ali oni su nastavili da se
raspravljaju i vrijeđaju.
Otac je, uznemiren i bijesan,
urlao na majku, i iz sve snage šutnuo vrata ormara. Dvije letvice su se
prepolovile i udarile Ninu u butinu. Osjetila je jak bol u nozi i odjednom se
nešto počelo slivati niz koljeno. Boljelo ju je neizdrživo i osetila je da se
upiškila.
Počela je da vrišti i uplakana
uzvikuje iz ormara:
“Mama ne daj me. Mama, ne daj me.”
Brzo je osjetila majčin čvrsti
zagljaj i poljubac.
“Bićemo mi dobro, ljubavi mamina,
tu je tvoja mama, nikome te ne dam.“
To je bilo posljednje čega se
Nina sjećala od tog dana.
Comments