Nije trebalo da upišem kurs
kreativnog pisanja. Ne umem da napišem priču. Nemam talenat. Ni inspiraciju.
Pokušavala sam da je pronađem, ali jedino na šta sam nailazila je praznina.
Nervozna sam. Subota veče je. Opet čekam poslednji dan da pošaljem priču, a što
je najgore, nisam ni počela da pišem.
Rok za slanje je nedelja, dakle,
sutra. Temu sam dobila još u četvrtak: Pogled
iznutra. Autori kursa objasnili su da se može napisati priča o ljubavi (i
to između dvoje ili, pak, između troje ljudi), moći, putovanju. Tačnije, pravi
pisci pišu o tome a ja to nisam. I da naglasim, probala sam da prizovem muze: uključila
sam računar, slušala umirujuću muziku, upalila mirišljavi štapić lavande. I
soba mi je čak obojena u ljubičastu boju, a ona, po nekim tumačenjima podstiče
kreativnost. Verovatno da to i deluje na sve ali, iz meni nekog nepoznatog
razloga, ne i na mene.
Smrkava se. Gledam i dalje u
monitor. Jedino što sam otkucala jeste naslov. Daleko sam od sedamsto reči
koliko je zadato. Belina praznog papira na ekranu me baš iritira, stomak se
grči. U glavi čujem:
“Šta ako ne uspeš? Vidiš da ti
baš i ne ide! Bolje pitaj da li možeš da izostaneš sa sledećeg časa. Svi polaznici
će imati gotove priče… Oni ionako bolje pišu od tebe. Smejaće ti se, davati
ružne komentare. Neće ti prijati. Nemoj reći da te nisam upozorio…”
Ovo govori Straško. Neki kao
zaštitnik. Možda i anđeo čuvar. Ima smisla ovo što govori. Osećam se lakše, ali
samo na trenutak. Već u sledećem trenu čujem Krivdu. Moram da priznam, ne
volimo se naročito:
“Slušaš Straška, a mene ignorišeš?
Završila si Filološki fakultet, a ne znaš da napišeš jednu priču. C, c, c…
Nezamislivo! Zar ništa nisi naučila tamo? Ili je besmisleno pitanje, sudeći po
tvom proseku ocena? I kao nemaš vremena za pisanje zbog posla… Ma pričaj to
nekom drugom: ne znaš da pišeš! U srednjoj školi si umela. A sad? Pogledaj se!
Nemaš više mašte, preozbiljna si. Sa druge strane, čak ni ja ne mogu skroz da
te okrivim: kako i da pišeš o ljubavi kad odavno nisi bila zaljubljena?
Politika i moć te ne zanimaju, tako da ništa od toga. Što se tiče putovanja,
teško da neko želi da čita o tvom putu od kuće do posla. I još nešto: toliko si
knjiga pročitala a sve uzalud! Nemaš ideje. Učiš decu u školi da pišu sastave,
lektorišeš njihove radove, a ne umeš da napišeš svoj! Bespotrebno si dala novac
za kurs; nikad od tebe neće postati pisac - osim ako ne želiš da pišeš o svojim
greškama naravno. Uzgred, samo da te podsetim da sestri još duguješ novac koji
si pozajmila pre nekoliko meseci. I da, nisi išla na groblje skoro godinu dana
a pričala koliko voliš dedu. Razmisli da li je to ljubav”, rugala mi se Krivda
završavajući monolog.
Moram priznati, pogodilo me je
sve što je rekla. Probala sam da potisnem njene reči, ali bile su suviše grube
da bih uspela u tome. Učinila sam se sebi manjom nego što jesam. I ovih
stošezdeset centimetara visine je mnogo za mene. Toliko sam radila na sebi:
meditirala i afirmisala, a čemu sve to? Samo sam postala gora! Suze mi padaju niz
obraze, ali ih ne brišem. Neka ih. Možda speru deo težine. Kroz njih vidim i
nju: Tugovanku. Njen glas je nežan i tih, ali jasno čujem svaku reč:
“Morala sam da dođem, iako me
nisi zvala. Osetila sam taj miris samosažaljenja. Ili si možda stvarno tužna?
Kao onda kada ti je uginuo pas kojeg si imala sedamnaest godina, sećaš se?
Pomogla sam ti da ne poludiš kada vidiš praznu kućicu. Da ne zavrištiš kada su
ti deca u školu donela štene posle samo dva dana. Znam da to nećeš nikada
zaboraviti, iako su svi mislili da treba da budeš srećna zbog novog početka. Bila
si tužna. I besna. Sada dolazim jer čujem da želiš da odustaneš od nečega što
si oduvek želela. Svakako ću ti pomoći i javljaću se u svakoj tvojoj misli kada
budeš čitala dela mladih književnika i pitala se da si i ti mogla biti jedan od
njih.”
Delovalo je. Postidela sam se.
Straško bi se uplašio kada bih mu ispričala čega se sve stidim. Između ostalog,
ponekad i sebe. Kako li Tugovanka izdržava sa mnom svakodnevno?
Iznenada, osetim vrelinu u licu.
Pred očima mi iskrsava slika poznatog lika u crvenom: Besko. Kao i uvek,
gromoglasan je:
“Dostaaa, umuknite. Ne mogu da
vas trpim, niti sam dužan da tolerišem niže emocije. Ona ima prava da piše na
svoj način. I ne mora da ispoštuje baš sva pravila… Ne mora da poštuje nijedno!
Da odustane? Ne dolazi u obzir. Zamislite da je Knausgor to uradio posle prvog
dela Moje borbe? Svet bi ostao
siromašniji! Možda ponekad zapne, pa šta? Pisanje je neretko borba. Za
čovečanstvo. Jer, ako nešto doprire do ljudi, to su reči - one bude. Žao mi je
što ću vam pokvariti planove, ali ova devojka će morati nekog da probudi… Makar
i sebe!”
Brišem suze i smejem se. Konačno,
počinjem da pišem.
Comments