Glava mi tutnja. U uhu ne
prestaje zvuk loše postavljenog mikrofona koji škripi po mozgu. Pokušavam
fokusirati vid, kao kameru na mobitelu koja jednostavno ne shvaća što treba
izoštriti. Osjećam da se pomičem, ali ne osjećam tko me pomiče. Ne radim to ja
- bar ne svjesno. Neopisiva bol počinje mi se širiti vratom i nastavlja niz
kičmu. Grlom mi se slijeva okus mlakog željeza pa prolazim vrškom jezika po
ustima u potrazi za izvorom krvarenja.
Naređujem glavi raznorazne
minimalne radnje u očajničkom pokušaju preuzimanja kontrole nad tijelom. Čini
mi se da te sekunde traju svaka po jednu vječnost i kao da im se kraj nigdje ne
nazire (što i jest tako po definiciji).
Nekoliko vječnosti poslije slika postaje jasnija i bistrija,
a zvuk tek kasnije dolazi na pravu frekvenciju. Ispred sebe vidim samo dva
reflektora koja zure u mene razočaranim pogledom kao kada su me roditelji prvi
put ulovili pijanu.
O ovim
situacijama učili su me u autoškoli. Kopam ladice sjećanja, kako bi pronašla
gdje sam sakrila priručnik prve pomoći. Sjećam se da prvo unesrećenog treba
pitati za ime. Ne kako biste postali prijatelji, već da se provjeri stanje
osobe o kojoj se radi. Osjetim trnce kako kreću iz malog nožnog prsta i u
sekundi zavladaju cijelim tijelom. U panici, pokušavam sa vrha jezika dohvatiti
svoje ime. Udahnem duboko i u redu je. Znam tko sam i živa valjda jesam. Želim
se ustati ili okrenuti, ali me pojas grčevito drži privezanom za sjedalo. Našla
sam se u dijelu grada gdje nema javne rasvjete. Osjećaj u rukama imam, pa palim
farove kako bih bolje promotrila situaciju oko sebe.
Počinjem manično treptati u
nevjerici - neću nikada zaboraviti taj moment trenutnog triježnjenja. A prizor
predamnom? Onakav kakav bi i najjače dotukao. Udarac nas je od jačine udaljio
dovoljno kako ne bih vidjela stanje vozača u drugome autu… Što ako je
nastradao? Što ako mu treba pomoć? Ajme majko, a što ako ih je više? Trebam
izaći i pomoći im, ali tijelo mi ostaje nepomično. Svakim mojom ćelijom kola
sukob između instinkta bježanja i želje da im pomognem. Vid mi se sve više
izoštrava i počinjem primijećivati obris vozača. Kapljice krvi počinju posvuda
iskakati sa scene kao bljeskovi stroboskopa koji me omamljivao koji sat ranije.
Oči su mi napadnute užasnim
prizorom, a glavom kola jedna misao: ne mogu prokockati svoj život. Ne želim
zbog glupe greške snositi cjeloživotne posljedice. Ako izađem, prekasno je.
Netko će već naići, a onda… Onda je gotovo. Križam prste, tražim drvo oko sebe
da pokucam, šaljem brzinske molitve svim bogovima i nebesima, stavljam u prvu,
dodajem gasa i nastavljam što dalje od ovog mjesta.
Samo nekoliko metara kasnije,
motor traži drugu, pa ga poslušam i osjetim da me neki vrag tjera da pogledam
scenu još jednom sa retrovizora. Okrećem pogled u desno, i u zrcalu ugledam
najužasniju moguću naljepnicu: beba u autu. Obrišem krv sa usne u rukav,
progutam knedlu u grlu i prebacim u treću.
Biće valjda to ok.
Comments