Hodala sam Knez Mihailovom
ulicom. Zbog nedovršenog posla koračala sam brže nego inače. Vukla me je masa
ljudi, koja je poput mene, bila u petoj brzini. O doručku, vodi i kafi nisam ni
razmišljala. Nije važno, posao čeka, tik-tak. Stomak je zavijao, usta su se
sušila. Ono što je mom telu trebalo ostavljala sam za kasnije koje nikako da
dođe. Telefon je, naravno, bio u rukama, da slučajno ne promakne neki važan
poziv.
Nastavila sam maraton kroz Knez.
Korake mi je usporio miris pekare
koji me je hipnotisao i privukao da ipak iskoristim nekoliko minuta za svoje
gladno biće. Stala sam u red, preturajući nervozno po torbi. Tražila sam
novčanik koji je ostao u autu. Kada sam shvatila da novca nemam, znoj je probio
kuda god je stigao.
"Bravo, prazna glavo,"
rekla sam sebi samokritično.
"Dobar dan, izvolite?" izgovorila
je kasirka kao puškom naterana, sa munjama u očima i podignutom obrvom. Udarala
je nervozno noktima o ivicu kase. Nervirala sam je, kao i ceo red iza mene.
Učinila je da se moja neprijatnost podigne na maksimum.
"Mhm, da da, ovaj...
Izvinite, sačekaću još malo, nisam se odlučila", kazala sam kroz kiseli
osmeh, a odgovor je bio sve, samo ne uverljiv.
Prevrnula je očima i viknula:
"Sledeći!"
Pomakla sam se u stranu da bi se
sabrala. Prazan želudac pulsirao je od besa. Zabacila sam glavu blago unazad i duboko
udahnula. Stariji gospodin koji je ušao i stao poslednji u red, primetivši da
nešto nije u redu sa mnom, prišao mi je i pitao:
"Gospođo, je l’ ste
dobro?"
Imao je blag pogled i topao glas.
Jedan od onih džentlmena za koje sam mislila da su izumrla vrsta. Tim pitanjem
pokrenuo je vulkan potisnutih emocija u meni. Krenule su iz stomaka ka grlu.
Čekale su to pitanje da pokidaju lance i ugledaju svetlost dana. Želele su da
plačem, kleknem i poklonim se, da priznam koliko sam krhka. Koliko me je bolelo
što me niko ne pita ono što se usudio potpuni stranac.
Žurbom sam potiskivala bes i
ljutnju. Lakše je kada se pretrpam obavezama, i pustim kontrolu da zavlada. Srce
neka pumpa dok može, dok ne pukne u sto delova. I fioku kad pretrpam gomilom
papira, teško kasnije otvorim. Postala sam poput nje.
Zaboravila sam novčanik, da jedem
i mislim. A čovekovim pitanjem dobila sam duhovni zemljotres: Zar tako nešto da pita, potpuni stranac?
Steglo me je u grlu. Emocije su
se popele, rešene da izađu na slobodu. Bile su na korak do spasenja. Teško sam
progutala knedlu i vratila sam ih odakle su krenule:
"Umorno. Hvala na pitanju.
Želim vam prijatan dan."
Izvadila sam ključeve od auta i
pošla ka garaži. Nisam mogla dalje bez novčanika.
Comments