“Alesandro Karbučio.”
Iznenada i skoro kao vrisak
odjeknulo je davno zaboravljeno ime u Sofijinim mislima, kada je ugledala profil
čoveka koji je sedeo u tramvaju ispred nje. Da li je to on? Pre nego što
je uspela da se vrati nehajnom posmatranju prizora grada koji su promicali pred
njom, sećanja su počela da naviru i sve je postalo tako živo, kao da se dešava
upravo sada.
Rano je
jutro, ceo kamp spava. Potmulu tišinu razbija mućkanje nes kafe u flašici
hladne vode. Početak dana odiše prijatnom svežinom i mirisom mora i borovine.
Sela je na niski bedem tik uz obalu mora kako bi na miru uživala u svitanju. Iz
duboke zamišljenosti prenulo ju je blago talasanje u daljini. Scena kao iz
filma: iz mora izlazi zgodan muškarac koji netremice gleda u nju. Prstima otresa
slane kapljice sa kratke kose, a zatim se obriše peškirom i sede pored nje...
Iz
sanjarenja je trgao glas automata koji najavljuje sledeću stanicu. Primetila je
da objekat njenog ushićenja ustaje i priprema se za silazak. Činilo joj se da
je žena koja sedi naspram nje ispitivački promatra. Sofija se unervozila.
Da li je pravila grimase dok je razmišljala? Da li se kao u mašti
osmehivala i na javi? Postiđena, počela je da krši prste i savija pozorišnu
kartu koju je držala. Činilo joj se, da će taj čin pretvaranja povećeg papira u
santimetarski kvadratić poput diverzije skrenuti pažnju sa njenog lica i ustreptalog
tela na ruke u krilu.
Pogled joj
se vratio na profil čoveka koji je sad već stajao pored vrata. U njoj je
buktala borba. Kako da započne razgovor? Da li da mu priđe i da ga pita ili da,
kao nebrojeno puta u životu, pusti da sve prođe i da jednostavno odustane. Znala
je da je to lakši način, da podigne zid oko sebe. Tako je sigurnija, bezbednija
od mogućeg povređivanja, ali istovremeno zbog takvog ponašanja će na kraju
ostati netaknuta, beživotna, usamljena i prazna.
Kako se
stanica sve više približavala, napetost je postajala sve veća.
U momentu je prevagnulo. Neka
nevidljiva sila ju je podigla sa sedišta i tramvaj je naglo zakočio. Poletela
je pravo na tajanstvenog čoveka koji je čekao da siđe. Okrenuo se ka njoj i
pogledi su im se sreli.
Izašla je
za njim preskačući poslednji stepenik tramvaja.
“Izvinite.”
“Sve je u
redu, događa se”, odgovorio je uljudno i otišao levo.
Razočarana,
krenula je na desno, ka pozorištu. Premeštajući torbicu iz jedne u drugu ruku,
presekao ju je osećaj zabrinutosti. Ah,
gde mi je karta?
“Gospođice,
gospođice. Ispala vam je karta”, začuo se glas iz pozadine.
“Hvala Vam…”,
zastala je za sekundu. “Mogu li nekako da se odužim za Vašu ljubaznost?”
“Pravite mi
društvo na čaju posle predstave”, odgovorio je mladić uz osmeh.
Comments