Napolju je padao sneg i Klaudija je
stresla pahulje sa kaputa i kose. Zatreptala je vlažnim trepavicama kako bi
bolje videla gde su sele devojke koje su je čekale u kafiću. Za stolom u uglu
sedele su njene drugarice s nepoznatom devojkom koju prvi put videla. Prišla je
i svaku poljubila u obraz.
“Ja sam
Danka”, predstavila se ona koju nije poznavala.
”Znam mnogo o tebi… Viktor je moj
rođak, uvek mi je pričao o tebi. Bila si njegova prva ljubav, zbog tebe nikada
više nije voleo”, rekla je pomalo sarkastično.
Klaudija je pocrvenela, a telo
joj je omlitavelo. Vrtelo joj se u glavi.
Kako? Zar je moguće da me
nije zaboravio?
Ona je patila i nikada nije
nikome govorila o Viktoru od onoga dana kada se njihova ljubav završila.
Od tog trenutka u kafiću Klaudijin
život pretvorio se u agoniju. Stalno je razmišljala o prošlosti. Nije prošlo
mnogo vremena, a ta ista devojka ju je kontaktirala telefonom. Rekla je Viktoru
da su se upoznale i Danka ju je sada molila da pristane na susret s njim.
Govorila je Klaudiji da mu je dužna jedan razgovor kako bi očistio dušu od
prošlosti i nastavio da živi.
Posle dugog navaljivanja,
Klaudija je pristala i dogovorile su susret.
Tačno u 6:36 bila je na autobuskoj
stanici, gde je trebalo da ga sačeka. Nosila je haljinu koja je padala preko
dugih čizama i kaput. Oko vrata joj se vijorila marama koju je vetar preplitao
s dugom kosom. Sve je divljalo u njoj. Usta su joj bila suva; da li od
iščekivanja ili vetra koji je duvao. Nije znala da li čini pravu stvar. Nije
mogla ni da zamisli da će se ovako nešto desiti i da je se Viktor i dalje seća.
Podigla je glavu i stajala na
vrhovima prstiju kako bi ga videla u masi. Čovek crne kose, visok, s torbom u
ruci izašao je iz autobusa. Delovao je umorno i nezainteresovano. Spazila ga je
i očekivala da će je pogledom potražiti - ali to se nije desilo. Polako mu se
približavala dok su joj noge išle korak napred, a nazad dva. U jednom trenutku
iza čoveka pojavila se žena. Bila je to Danka.
Klaudija se
nesigurno osmešila, a onda je začula kako devojka izgovara:
“Ljubavi, vidi ko je ovde!”
Klaudiji nije bilo dobro. U
stomaku je osetila mučninu i bol, u srcu strelu, a pod nogama nije osećala tlo.
Lebdela je kao u polusvesti.
U Viktorovim plavim očima video se
šok i bes. Pružio joj je ruku i stisnuo je tako da je osetila kako neka struja
kruži njenim telom.
“Izvini”, rekao je tiho, “Nisam
znao da si ti ta drugarica koja će nas sačekati na stanici.”
Okrenuo se i pogledom prekorio
ženu koja je stajala pored njega i predstavio je: “Ovo je moja devojka."
Klaudija nije verovala šta joj se dešava.
Tiho, bez snage upitala je Danku: “Zašto?”
“Da biste se videli, jedno drugom oprostili i
nastavili da živite bez čeznje za mladosću!"
Ništa joj nije bilo jasno.
Očekivala je da če Viktor nešto reći, ali ubrzo je shvatila da on prosto ne
želi da se raspravlja. Stideo se.
Danka joj je zatim rekla “Hvala.” i
udaljila se.
Viktor je pogledao Klaudiju najnežnije što je umeo i uhvatio
joj ruku držeći je šakama:
“Kako si
dušo? Oprosti, još ćemo se mi videti, budi dobra.”
Klaudija
je kao lutka klimnula glavom.
Shvatila je da sada mora da krene.
Potpuno iscrpljena, pitala se: kakva je ovo žena, šta je htela postići?
Najednom, skupivši svu snagu
viknula je:
“Plavušo, samo da znaš… Ja sam
njegova ljubav!”
Nije se pokajala.
Comments