Bilo je tačno 8:15 kada ju je
reski zvuk zvona prenuo iz sna. Neko je nestrpljivo pritiskao prekidač kao da
mu gori pod nogama. Prošlo je nekoliko trenutaka pre nego što je sobarica
otvorila vrata njene sobe govoreći:
“Gospođice Andrijana, molim vas
probudite se. Neko je pred vratima, želi da razgovara sa vama… Kaže da je jako
važno. Rekla sam mu da spavate, ali uzalud, on insistira.”
Andrijana
je navukla svileni bademantil i sudarajući se sa komadima stilskog nameštaja
pokušavala da se dotetura do ulaznih vrata. Trljajući oči, ne bi li iz njih
izbacila trunčice zaostalog sna, osetila je jak bol koji joj se širio mišićima.
Kako ga i ne bi osećala? Mora da je sinoć pretrčala više od pet kilometara,
besomučno jureći, trudeći se da umakne progoniteljima dok je Trifun otrčao na
drugu stranu. Bitno je da je sada na sigurnom, a bol će već proći. Reći će
posluzi da joj pripreme šolju toplog mleka zaslađenog medom i upala mišića će
nestati k’o rukom odneta.
Dok je
ubrzavala korak približavajući se ulaznim vratima nije ni slutila kakvo
iznenađenje je tamo čeka. Videvši nepoznatog mladića kako s pismom u ruci stoji
pred vratima izgovorila je:
“Dobar dan.
Kako mogu da vam pomognem?”
Videvši je
raščupanu i u bademantilu mladić se zbunio. Promucao je:
“Ja sam
došao… Došao sam da vam donesem jedno pismo. Rekli su mi da ga uručim lično
vama i da se ne vraćam dok taj zadatak ne ispunim,” pocrvenevši, okrenuo se da izađe kada ga je
devojčin glas presekao.
“Ko vam je
to rekao?”
“Ne znam ja
ništa. Meni su samo kazali da vam predam pismo i da se potom udaljim. Izvinite
na smetnji. Doviđenja.”
Andrijana
je zatvorila vrata držeći u ruci kovertu. Mora da je to opet neki njen tajni
obožavalac. Kako se ne umore od slanja svih tih pisama, namirisanih poruka,
buketa cveća i drugih gluposti koje je svakodnevno dobijala od onih koji, zahvaljujući
čeličnoj volji njenog oca i njegovim planovima za njenu budućnost, nikada neće
uspeti da joj se približe?
Još pre nekoliko
godina otac je bez njenog pristanka sklopio dogovor sa jednim od svojih
poslovnih partnera: kćer jedinicu udaće za njegovog sina. Tako će osigurati i
svoju i njenu budućnost, a da li će to njoj doneti sreću nije ga zanimalo.
Egzistencija ne zavisi od osećanja, već od dobro sklopljenih poslova, a on je,
barem kada su poslovi bili u pitanju, uvek znao šta radi.
Otac joj je
izabrao budućeg muža, ali je ljubavnika Andrijana izabrala sama. Viđala je
Trifuna krišom, na mestima na kojima to niko ne bi očekivao. Držala je to u
tajnosti sve do sinoć, te kobne večeri, kada je njena tajna zamalo bila
otkrivena - i to u javnosti. Trifun i ona su sedeli na klupi kada im je prišao
žandarm, a onda su oboje krenuli da beže. Izvukla se za dlaku, ili je bar tako
mislila. A onda je otvorila pismo. To što je tamo pisalo nije mogla ni da
pretpostavi ni u najluđoj noćnoj mori.
Nakon opisa
mesta i radnje kojoj je dolepotpisani prisustvovao, sakriven iza obližnjeg
žbuna, usledio je gnusan predlog kojim je očevidac ovog nemilog događaja
pokušao da izvuče korist za sebe u zamenu za diskreciju. Čitala je ne verujući
sopstvenim očima. Koliko drskosti može da proistekne iz pozicije moći u koju
vas iznenada dovede posedovanje prave informacije. One koje će neizbežno
dovesti do skandala ako uskoro nešto ne preduzme.
Stavila je
šaku na čelo. Da li Trifuna još uvek drže u žandarmeriskoj postavi? Znala je da
im on ništa nije rekao. To što je osećao prema njoj bilo je jače od straha zbog
nedaća kojima je mogao biti izložen ako ne otkrije njen identitet. Bio je
spreman na sve, pa i da pobegne i ostavi sve za sobom, zbog nje. Bar tako je
govorio, a sada kada se za to ukazala prilika da li bi to zaista i učinio
pitala se.
Brzo je
spakovala stvari u kofer koji će, kad dođe pravi trenutak, kroz prozor izbaciti
napolje pre nego što i sama nestane sa njim u noći.
A onda
je zastala i shvatila da ima bolji plan. Ušla je u kuhinju i uzela bočicu u
kojoj je stajao otrov za pacove. Samo nekoliko kapi biće dovoljno. Staviće ga
besramniku u piće kad bude otišla na tajni sastanak sa njim, do stana čija
adresa je naznačena u pismu koje je jutros dobila. Morala je po svaku cenu
sprečiti da bude otkrivena tajna koja se mogla ugroziti njenu budućnost.
Sedela je u
sobi čekajući da iscuri vreme. Za dvadeset četiri časa saznaće da li će sa
koferom ili torbicom, u kojoj je spakovala spasonosni napitak, napustiti ovu
sobu i krenuti da sustigne novi život, za koji, samo dan ranije, nije ni
slutila da joj pripada.
Comments