Čika Avdo bio je lik koji nam je obilježio djetinjstvo i utisnuo trag u naše dječije duše. Dubok pečat straha sa jedne strane i povjerenja sa druge, okrutan i ranjiv. Krupan čovjek, strogog izraza lica, unosio je nelagodu gdjegod se pojavi, sve dok ne ugleda nas, komšijske derane, klipane i princeze. Nazivao nas je svakojakim imenima, dok je iza leđa krio pogolemu papirnu kesu sa slatkišima koje nam je djelio.
Uljuljkivao nas je čika Avdo u poseban odnos ljubavi sve dok se ne napije kada bi se kroz omaleni prozor stare kuće čulo zapomaganje njegove žene Bisere: "Nemoj Avdo, nemoj, ubićeš me." Slušali smo pljuštanje udaraca i prigušeno stenjanje i u tim trenucima ne bismo znali šta da mislimo. U dječijim srcima osjećali smo da on nije baš potpuno dobar.
Alivdjeca k'o djeca. Nakon što bismo bili nijemi svjedoci njegove surovosti, sledeći susret sa nama izbrisao bi onu prethodnu težinu da smo i zaboravljali čemu smo svjedočili, dok je vadio jednu po jednu poslasticu. Bili smo isuviše mali da bi smo znali zašto se tako ophodio prema ženi. Jednom sam načula iz sobe kako mama razgovara sa tatom koliko joj je žao što komšije ne mogu imati djecu i da vjerovatno zbog toga Avdo pije i tuče Biseru.
A, onda je jedan dan sve promjenio. I u odnosu prema nama i u odnosu prema njegovoj supruzi.
Taj dan je čika Avdo prošao pored nas i kao obično, naklonio se djevojčicama, a mangupima opalio čvrgu i prošao. Osećao se na alkohol i teturavo se kretao ka zgradi. Zalupila su se vrata stana i nakon kratkog vremena čula se vriska teta Bisere. Opet je tukao i mi smo šćućureni pod prozorom slušali njegove udarce i njen plač.
A onda, onda je ona vrisnula i rekla "Nemoj Avdo u stomak, trudna sam." Dobro smo zapamtili taj vapaj i ton njenog glasa. Odjednom se sve utihnulo. Ćulili smo uši ali nijema tišina je carovala iza poluotvorenog prozora. Nakon toga, čuli smo jak i snažan plač. Ali, muški. Bilo nam je neprijatno slušati muškarca koji lije suze.
- Bisera, živote moj, je l' tačno to? Je l' tačno da ću postati babo?
- Jeste, jeste Avdo moj, i nama se posrećilo!
- Oprosti, oprosti mi za svaki udarac. Ruka mi se osušila dabogda - zajecao je čika Avdo.
Onda su se vrata kuće naglo otvorila i čika Avdo je pozvao nas djecu i komšije. Zaleđeni od straha, ostali smo šćućureni pod prozorom, plašeći se grdnje što smo prisluškivali. A on nas je ugledao i kao da ništa mu nije ni bilo bitno, ljubio nas je jedno po jedno u kosu i plakao.
- Postaću babo.
Taj dan nam je pokupovao slatkiše i velike igračke. Kada je sve iskrcao iz auta, rekao je nešto što nam je ostalo dugo utisnuto u sećanje:
- Djeco moja, recite roditeljima da u subotu budu u kafani Lipov hlad. Recite im da ponesu sa sobom samo sreću što će Avdo uskoro postati babo. I recite im da je Avdo bio nekad mrtav čovjek a danas je oživeo.
Nakon toga, čika Avdo nikada nije popio ni jednu čašicu rakije niti bilo kog drugog pića.
Postao je otac jednog derana poput nas. Jedino što nam je nedostajalo je papirna kesa puna slatkiša koja nije više bila tako učestala.
Comments