Skip to main content

Čovek u stanu broj pet - Jelena Cvetković



Jutro kada se gospodin Luengo probudio nije obećavalo ništa drugačiji dan nego bilo koji drugi.

Većinu stanara zgrade u kojoj je živeo činili su čudaci, a ni njegova porodica nije mnogo odudarala. Gospodin Luengo bolovao je od specifičnog oblika pedofobije, takozvanog straha od stopala, ali je njegova bila specifična u tome što se on nije bojao tuđih stopala, već svojih. Zbog toga je maltene dvadeset četiri sata dnevno nosio cipele.

Celokupnoj ludosti ove familije doprinosili su i njegova žena koja se svakodnevno drala na njega i sin, koji je veći deo vremena čitao knjige na krovu zgrade, što nije bio izuzetak ni tog sunčanog dana.

Kako se i uprkos totalnoj porodičnoj disfunkcionalnosti njih troje nikada nisu razdvajali, gospodin i gospođa Luengo odlučili su da sinu prave društvo na krovu i uhvate još malo preostalog sunca.

Nakon desetak minuta, na nekoliko metara od njih ugledali su čoveka kako fotografiše okolinu.

S obzirom na činjenicu da gospođa Luengo ništa u životu nije mogla da prećuti, odmah ga je upitala šta radi tu kada ključ imaju samo stanari, a ona vrlo dobro zna ko živi u kom stanu. Njega ni malo nije uznemirio njen neprijateljski ton, naprotiv, činilo se kao da jedva čeka da sa nekim prozbori koju reč. Odmah joj je objasnio da je iznajmio stan broj pet u kome je pre nekoliko dana bivši stanar iznenada preminuo. Tom događaju niko nije pridavao mnogo značaja jer je komšija prešao sedamdeset osmu godinu. Neznanac im je objasnio kako u stvaranju prijateljstava nema mnogo sreće pa je pronašao sebe u fotografisanju što mu omogućava da se seća mesta na kojima je živeo i ljudi koje je sreo.

Bilo je jasno da su ga svi izbegavali jer je zračio uznemiravajućom energijom. Luengovi su shvatili da mu ni oni sasvim sigurno neće pružiti šansu za dalji razgovor pa su mu odlučno stavili do znanja da je suvišan i vratili se svojim unutrašnjim monolozima. Pošto je shvatio da je nepoželjan novi komšija ih je zamolio da uslika fotografiju na kojoj su njih troje nakon čega će otići.

Pristali su samo da bi ih ostavio na miru.

Ravnodušni nakon ovog susreta Luengovi su to veče mirno otišli na spavanje, ali se sutradan niko od njih nije probudio. Po svemu sudeći, u njihovom stanu procureo je gas. Stanari su bili vidno potreseni ovim događajem, osim novopridošlice u stanu pet.

On je po ko zna koji put slagao fotografije u svoju zbirku albuma. Poslednju sliku Luengovih, stavio je pored slike starog komšije čiji je stan iznajmio. U glavi mu je bila misao koja ga je progonila od kada zna za sebe: Da li će ikada imati nekoga kome je stalo do njega?

Duboko u sebi znao je da se to nikada neće desiti jer ko bi ikada želeo da bolje upozna smrt.

Comments