Nisam se nikada ispovjedila u crkvi. To sam videla samo na filmu. Sjećam se, gledajući te scene osjećala sam čudno olakšanje zajedno sa likom koji otvara dušu. Ovih dana sve više vjerujem da nam je svima potrebno da se malo ispovjedimo. Nije važno kome, gdje i kako – dovoljno će biti to nešto istjerati iz sebe, izgovoriti naglas ili ovako, pisanjem.
Ova virtualna Ispovjedaonica je moja prva prilika da uradim tako nešto. Neobičan je osjećaj uopšte razmišljati o samom postupku jer na neki način u meni stvara osjećaj kao da sam kriva za nešto, kao da sam zgriješila. Valjda donekle i jesam, zato se sada i ispovjedam.
Imala vjere ili ne, vjerovala ili ne u svojim najtežim trenucima, dozivam Ga da nam pomogne, olakša put i da donese spas.
Jednog ponedjeljka ujutro, dok su mi u mislima previrala sinoćnja dešavanja dozivala sam Ga u pomoć. Pomozi mi da se sjetim! Kako ne mogu da se sjetim, a imala sam je?
Bila jednom jedna Misao. Ne, bila jednom jedna tako divna, obećavajuća i snažna Misao... Moja Misao.
Bila je posebna, jedinstvena i zato želim da mi se vrati. Dugo sam je čekala i tražila po ladicama sjećanja jer sam znala da ona nosi energiju stvaranja, onu koja me je poticala da idem dalje ka svojim visinama i dubinama. Hranila me je, pokretala i gradila Svijet koji sam željela za sebe. Ona je jezgro Života od koje sve počinje, ali se ne završava. Ona rađa nove misli, još sjajnije i dugotrajnije.
Često mi se događalo da zaboravim o čemu sam razmišljala, kada mi je istinski bilo važno, često su se sjedinjavale razne ideje i grčevito sam se trudila da ih zapamtim. I baš onda kad pomislim da sam uspjela –one odu. Nestane Misao, ne ostavi ni slovo iza sebe koje bi mi barem malo pomoglo da je dozovem nazad.
Onda pomislim možda je ljuta na mene, možda je nisam dovoljno jako željela, možda mi nije ni trebala takva. Možda će mi baš ona poslati neku još bolju, još ljepšu, više moju. Možda se stidi, možda je strah da izađe u Svijet da bude viđena i ostvarena. Možda je premlada? Da, sigurno je to. Nije jednostavno prepustiti se tek tako očima nepoznatih. Razumijem je. Ipak, voljela bih da je tu, da je ohrabrim da se odvažno otvori i oslobodi energiju stvaranja. Voljela bih da je zagrlim i utješim, da joj kažem kako je sve u redu i da nije sama. Tu sam, pored nje.
Obećavam, držat ću je za ruku da se osjeti sigurno i stabilno. Ako krene i posrne, tu sam da je podržim, na mom licu će vidjeti znak. Voljela bih da joj šapnem da je jaka i da može sve što naumi.
Sve možeš, samo se vrati!
Bit ću tiha, umirit ću se. Utišat ću sva svoja čula, sve ostale misli i Ona će opet osjetiti slobodu da mi priđe u svojoj punoći. Prepoznat će priliku da zasja poput najsjanije zvijezde pored koje je prošla na putu do mene. Da dođe tamo gdje pripada.
Hej Misli, znam pogriješila sam! Zar nije to ljudski? I ja sam čovjek. Molim te, oprosti mi!
Comments