Skip to main content

Misli - Jasmina Simić

Budna sam. Tišina mi para uši poput žileta. Rasanjuje me nemir u miru. Čujem kvrcanje TA peći. Napokon neki zvuk, pomislih. Treba da ustanem, no topla postelja boje kajsije raspiruje u meni lenjost. Mrzi me da se pokrenem. Znam šta sledi nakon prvog koraka u stvarnost. Misli. Misli koje raspaljuju svaku ćeliju. Razaraju mi mozak. Telo.

Ustajem. Vidim sebe poput razbijene čaše na podu. Raspršila sam se na komadiće. Osećam samrtni strah. Drhtavim i poluukočenim rukama obavljam rutinske radnje.

Napolju je Korona.

Ipak, još jedan radni dan je predamnom. Zaposlena sam u prodavnici i moram da radim.

Izlazim iz zgrade u 06.36. Stojim sama, okružena zgradama. Belina svitanja pokušava da razmrači moje užasom ispunjene misli. Ništa ne čujem. Do pre nekoliko nedelja sam iz Tašmajdanskog parka mogla da čujem veseli lavež pasa. Sada ih nema. Parkovi su zamrli. Na ulicama je pusto. Neprijatna težina je nad mojom glavom. Um mi je zamućen.

U tom stanju smušenosti nisam ni primetila ruku sa hirurškom rukavicom na svom ramenu. Trgla sam se. Srce mi ubrzano pumpa.

Naglo se okrećem i susrećem sa dva topla smeđa devojačka oka.

Izvinite komšinice što sam vas uplašila“, pravdala se mlada studentkinja. „Htela sam samo da pitam kada otvarate radnju. Ponestalo mi je kafe.“

„Za petnaestak minuta. Čekam gazdu da otključa“, odgovorila sam ljutito.

Okrenula se i nečujno otišla, kao što mi je i prišla. Udah do pet, izdah do pet. Vežba za smirivanje strahom zamućenog uma. Osetila sam kajanje u kutku svoje i dalje uznemirene duše.

Misli su krive. Strah, ograničenost kretanja, življenja. Sve mi se nakupilo. Teret koji nosim veći je od svih ljutitih reakcija. Misli su čudo. Opsedaju me. Postajem neko ko ne želim biti.

Virusom uplašena žena, koja je izgubila sebe u opštem ludilu.

Comments