Skip to main content

Pokušaj - Svetlana Braunović



Probudilo me je zvono na vratima.

“Da li je moguće da ni nedeljom ne mogu da spavam?”, pomislio sam nadajući se da će taj neko otići. Ovaj vikend sam rešio da odmaram i uživam u trošenju pozamašne nagrade koju sam zaradio od poslednjeg slučaja. Zvono je bilo uporno. Krenuo sam prema vratima, u gaćama i majici, bacivši oko na sat. Bilo je 6.32.

“Opa, lep prizor”, pomislih kada sam kroz špijunku ugledao zgodnu brinetu.

Molim vas, pomozite. Oteli su mi brata. Moramo da ga nađemo, molim vas, idemo odmah”, objašnjavala mi je dok je ulazila u stan.

“U redu, usporite, morate mi sve detaljno objasniti”, pokušao sam bunovno da bar malo odložim oblačenje.

“Brat i ja smo jutros trčali u parku. Kad smo se vraćali kući, u ulici Maksima Gorkog, dvojica maskiranih mladića su ga napala i odvela. Vikala sam, molila da ga puste, ali sve se brzo završilo, stavili su ga u kola i odvezli se”, izdeklamovala je kao pesmicu neprekidno mašući rukama.

“U redu curo, idemo ispočetka. Sedi, smiri se i polako mi ispričaj ko si ti, kako izgleda tvoj brat, koliko godina ima, sa kim se druži, čime se bavi. I kako si do đavola, saznala za mene?”, gledao sam je sumnjičavo.

“Zovem se Svetlana, studiram psihologiju, a moj brat matematiku. Druži se sa kolegama sa fakulteta, nema devojku. Visok je metar i devedeset, na sebi je imao crnu trenerku i sivi duks. Za vas sam saznala iz novina, kad ste rešili slučaj otetog sina onog bogataša. Molim vas požurite sa spremanjem, da što pre krenemo”, sklopila je dlanove kao da me moli.

“Kažeš u ulici Maksima Gorkog pored parka? Hm, često idem u broj pedeset tri. Tamo je policijska stanica”, razmišljao sam naglas.

“Da, da, to se desilo na nekih pedeset metara odatle, ali nisu radili bilo je isuviše rano. Ulica je bila prazna, samo brat i ja, pa me niko nije čuo kad sam vrištala. Trčala sam za njima, ali nisam uspela da zapamtim registraciju. Molim vas požurite, obucite se, pa da krenemo”, skakutala je u mestu, nestrpljiva da i ja krenem.

Pošao sam ka spavaćoj sobi. Krajičkom oka primetih njen pokret kao u mačke, spremne na skok. Tada mi je sinulo.

“Draga, prekinimo ovaj cirkus. Tvoj brat ne postoji, ovo je izmišljena priča. Došla si da me opljačkaš, a za to se ide u zatvor.”

Krupne oči su se raširile, usta se otvorila ne bi izrekla još jednu laž, a onda kao da je shvatila kako je sve uzalud, samo je klonula u fotelju i tiho pitala:

”Kako ste znali?”

“Iz tvog džepa viri satenska rukavica, koju si brzo stavila u džep kada si pritisnula zvonce. Kao student psihologije, trebalo bi da znaš da otmičari ne napadaju blizu policijske stanice, ma koje doba dana bilo. Podsvesno izbegavaju takva mesta. Mislila si da je najbolje da me nađeš u krevetu kako bi imala dovoljno vremena da uzmeš pare od nagrade”.

Nasmejala se na moje reči, zanimalo ju je hoću li je prijaviti. Rekao sam da nisam siguran, pa je ona ohrabreno nastavila: “Ne kajem se, potrebne su mi pare za školovanje”.

Čestitao sam joj na hrabrom pokušaju i ponudio je pićem.

Comments