Skip to main content

Cokule - Biljana Ajkalo



            Nisam mu rekao sve što sam hteo, a toliko toga sam želeo da mu kažem. Samo sam stajao i gledao kako grozničavo objašnjava kako mora da ide, da je to naša zemlja, da joj je potreban, da svi njegovi drugovi idu i da će svima pokazati kako se otadžbina brani i voli. Ćutao sam.
            Prethodne večeri smo se za sofrom po ko zna koji put prepirali jer ne pomaže u kafani. Ne dolazi dovoljno, ništa ga ne zanima, a sve je to za njega napravljeno. Da hrani njega i njegovu decu, da bude najveća kafana u Beogradu. Po običaju je odgovarao kako su to sve trice i kučine, da toliko važnijih stvari ima na svetu od te moje vajne birtije, pijanih kočijaša i jadnih Cigana koji za crkavicu sviraju bahatim spahijama. 
             I tog dana, kad je odlazio, gledao me je tim čudnovatim plavim očima, majčinim očima. I pred njenim sam hiljadu puta bio razoružan, a pred ovima sam potpuno nemoćan. Samo sam gledao, a reči nisu dolazile. Skinuo sam cokule, nove, čvrste i tople. Pravio ih je najčuveniji obućar u gradu. Mislio sam, ako ih ponese, poneće i deo mene, čuvaću mu svaki korak, pomoći da bude brži od nesreće. 
            Trebaće mu. Hladno je tamo u rovu, kad stegne surova dinarska zima i marš se otegne preko planina. Traje danima i noćima bez pravog zaklona. Sećam se kad je kao mali sa prvim snegom išao na breg, gde su se deca skupljala i cičala od radosti dok im i poslednji komad odeće ne bude mokar. Kad  bi se vrati, Mara ga sedne pored sebe i starog smederevca, stavi njegove promrzle nožice na svoja kolena i dugo ih trlja ne bi li svu svoju toplotu prenela u njih. Kikotao se i ritao kao ždrebe, tobož se buneći, a uživao je u toj nežnosti i ljubavi. 
           Eto, nema vesti od njega već po' godine. Svraćali su neki i pričali kako su ga viđali kod ovog ili onog hana. Svaki put sam pažljivo slušao šta su govorili, kao da ću kroz tu priču i delić njega upiti. Znao sam da su sve to radili i domišljali se ne bi li ih što duže slušao, a oni dobili još koju rakiju.  
Ko zna, možda su i oni mislili da svojim pričama mogu da olakšaju mojoj duši .
         Dođavola i sa ovom birtijom. Davno je svanulo, vreme je. Mara će postaviti sofru i staviti kafu kao svakog jutra. Sešće preko puta mene, pogledaće me onim njihovim očima i pitati da li mi je neko nešto javio. I ja ću joj kazati kako je dolazio neki putnik i kako je pričao da je video njegovu četu u nekoj kafani. Reći ću joj kako se zakleo da su bili nasmejani, lepo obučeni, da su mnogo jeli, pili i hvalili se još jednom pobedom. 
         Pričaću joj i sam ću verovati. 

Comments