Lijepi aprilski dan. Na svadbi sam sa mužem u Bosni. Počeo je piti već u podne.
Slavlje je bilo prelijepo i u pola tri smo svi otišli na spavanje. Kao kumovi, noćili smo u hotelu sa mladencima i gostima koji su došli iz različitih dijelova svijeta. Sobe su nam bile jedna pored druge. Otišla sam u kupatilo presvući se, skinuti šminku i dugo se zadržala u nadi da će on zaspati dok ja završim. Od kako mu je, prije šest mijeseci, brat smrtno stradao na motoru, svakodnevno koristi antidepresive u kombinaciji sa alkoholom što me plaši.
Oprezno sam izišla iz toaleta. Prišao mi je i htio da spavam s njim. Nježno sam rekla da sam umorna, dan je bio dug i naporan. Nisam ni završila rečenicu, a on se već promijenio. Bacio me je na krevet i počeo daviti.
Stezao me je tako dugo da sam pomislila kako neću preživjeti i tek onda bi me pustio da povratim dah. Kad sam napokon ponovo mogla disati pokušala sam zvati u pomoć na svim jezicima koje sam znala.
U jednom trenutku se podigao sa mene. Pokušala sam pobjeći, ali nisam uspijela i završila sam na podu. Tjerao me je da ustanem. Nisam mogla. Cijelo tijelo mi se zgrčilo od panike i straha Nisam se mogla pomaknuti. Ležala sam tako ukočena na podu i molila ga da prestane a on me je šutirao. Uhvatio me je za kosu i odvukao do postelje. Dok me je bacao na krevet lampa na ormariću se srušila. Pomislila sam kako je sigurno neko čuo tu lomljavu i da sve ovo neće još dugo trajati - neko će zvati policiju. Mučenje se nastavilo, i nakon nekog vremena shvatila sam da niko neće doći.
Bilo je pola sedam kad je napokon zaspao. Ležala sam pored njega slomljena od bola i shvatila da se nalazim na najvećem raskršću svog života. Naš zajednički put se u ovoj hotelskoj sobi završava. Sve ono što sam mu dosad praštala, a nije bilo za oprostiti, ne može se porediti sa ovim večeras. Pogledala sam ga i upitala se šta nakon ovog još osijećam prema njemu. Ništa - čak ni mržnju.
Ona je jak osijećaj a ovaj čovjek ne zaslužuje više ništa od mene. Kad sam bila sigurna da se više neće buditi, polako sam ustala i otišla do prozora. Pogledala sam napolje i pitala se kojim putem da krenem nakon ovog.
Pored hotela je tekla rijeka i znala sam da bi trebalo da napravim samo par koraka i zauvijek prekinem sa životom. Pomislila sam na svoju dijecu - ne mogu im to učiniti, nisu zaslužili da ih ostavim same sa ocem koji je u stanju tako nešto uraditi ženi koja mu ih je rodila troje. Hodajući na prstima, uzela sam robu iz ormara i otišla u kupatilo. Trebalo mi je snage da se suočim pogledom u ogledalu. Pokušala sam se očešljati, ali svaki dodir me je bolio tako da sam odustala. Tijelo mi je bilo u modricama. Oblačenje je izazvalo nove bolove.
Na prstima sam se iskrala iz sobe noseći cipele u jednoj i ključeve od auta u drugoj ruci.
Comments