Stigao ju je nevjerovatan umor. Nikad nije umjela da se spakuje, ni kada odlazi na dva dana, a kamoli iz jednog života. Zatvorila je kofer i sjela na krevet. Htjela je da ga odmjeri onako spakovanog nasred sobe. Željela je da nekako izvaže koliko toga ostavlja, a koliko odnosi sa sobom.
Kao kada bi u mesnici rekla da joj odvoje petsto grama od buta. Tako je sad precizno, kao skalpelom, razdelila ovih šest kila kofera od četiri godine života sa Branom. Veš, dva para cipela, patike, par dnevnih varijanti, večernja haljina i njemački s izgovorom.
Nije imala posebnog razloga da ponese nijednu od tih stvari u koferu, mogla je da ode i bez njega, ali onda bi joj se činilo da u stvari, nije ni otišla. Brano treba da vidi kako kofera nema, da je orman prazniji i pismo na stolu. Osjećala je kako je malo da samo nje više nema. Morala je sa još tih nekoliko pojedinosti podcrtati svoje odsustvo inače se neće vidjeti gdje je to bila pa je sad više nema.
Kada je tog jutra čula zvono ručak još nije bio gotov. Ugledavši Anu, Branovu koleginicu koju je znala iz viđenja, kroz tijelo joj je prošao dojam da poslje toga što će joj ova reći, više neće moći da završi Branove omiljene polpete. A jutros joj je mesar sačuvao od buta.
U trenutku je zamrzila Anu zbog toga.
"Zdravo Ana, izvoli", rekla je pomalo zbunjeno ali prije svega uslužno. Stideći se same sebe, uhvaćene tako nespremne, nije znala čime bi se odbranila od onoga što je znala da slijedi.
"Ne, ne bih se zadržavala Sandra…", rekla je Ana pogledujući čas u pod, čas preko njenog ramena prema stanu.
Nije bila ni nalik onoj djevojci oštrog pogleda koji je sjekao između stolova tražeći nju i Brana na poslednjem ručku firme. Obrazi kao da su joj se popunili od neke nove krvi, a oči navlažile, pa su onako sjajne, odisale ustoličenim mirom.
Najednom se osjetila starom tu na vratima pred Anom.
"Rekla sam mu da ću ti ja reći. On nema petlju. A ovo je već treći mjesec uveliko", rekla je i pogledala sebi u stomak, kao da je i Sandra trebalo nešto tamo da vidi.
Ostatka razgovora se ne sjeća. Zna da je naišla Mara sa gornjeg sprata i rekla da lift ne radi. I onda Ane više nije bilo na vratima. Ne zna koliko je dugo tako stajala na pragu, sama. Prazna. Ni sa čim u stomaku.
Vratila se u kuhinju i sjela za sto da napiše ceduljicu. Brano se vraćao te večeri sa puta, a ona nije završila polpete.
Na papiriću je napisala: Imaš pasulj od juče. Bila je Ana.
Comments