Skip to main content

Radovan ne čuje i mnogo priča - Sandra Lepojević


“Radovane, Radovane, je l‘ me čuješ? Ooo, Radovane, vidi kako su ti uši porasle, a gluvlji si no ikada? Je l' primaju ti tvoji sateliti nešto?“ pokušavala je Milojka da ga dozove isprečena između njega i televizora.
„Šta kaažeeš?“ ponadao se Radovan da supruga ima nešto važno da mu saopšti. Na primer da je ručak gotov ili da je bio poštar. Međutim, ona je imala svoju klasičnu tiradu.
„Videla sam da je komšinica već napravila sok od višanja, a naši nikako da dođu da nam naberu. E moj Radovane, ostarili smo. Ima i bez soka i pekmeza da ostanemo. Ne možeš se više ni na vlastitu decu osloniti. Rade, ubiše se od posla. Po cele Božje dane rintaju, a plate nikakve. „Onaj“ je opet pobedio na izborima. Vidiš, nisam ih ni pitala da li su glasali. Nama više ne može biti bolje, ali ni bogami ni mnogo gore. A oni, ako se ovako nastavi, moraće iz zemlje da beže. Šta ćemo mi onda, jadni? Kaže Stana njeni u Australiju odoše, u Beč. Tamo im je baš dobro. Kad nema posla, ima socijalne pomoći, može se sasvim komotno živeti. Kaže, čuju se na „Biber“, to ti je neka sprava kao telefon, pa pokazuju slike, kao na televizor.“ 
Radovan je i dalje gledao u ekran, znajući napamet ove Milojkine rečenice
"Nije strašno, eto jedino sada “Kurona“ zatvorila granice pa ne mogu ni na godišnji doći, a taman su hteli da prefarbaju one lavove na kapiju i nove firange da pokače tamo u njihovoj kući. Pitala sam da l' su nekad videli kengura u gradu, kaže ona nema ih. Da nisu izumrli, ne daj Bože? Vidiš kako se sve menja, negde leto, negde zima, poplave i čuda. Znaš šta mi je još rekla? Oni ti stignu za sedam sati kolima do Loznice. Ja ne mogu da verujem kako je saobraćaj uznapredovao, ranije se danima iz Australije putovalo. Nego, ja jadna se prebacila skroz na drugu temu. 
„Milojka, jesi li sigurna da ti ručak neće zagoreti?” upita Radovan pokušavajući da zaustavi Milojkin monolog. 
"Gde sam ono stala? Ma, nije ni važno. Nešto te sad gledam, baš si omatorio. Nekad si baš bio lep. Porasle ti uši, porastao nos, a što je najgore i jezik ti porastao, Radovane! Pričaš kao navijen. Ne mogu više da te slušam. Došla sam samo da ti kažem da je poštar bio i doneo nam neko pismo. Reče da uvedemo „internek“, da i mi vidimo malo sveta, kaže to svi sad imaju. Ja sad ne znam šta je to i gde da ga uvedem. Nisam ti ja za putovanja po svetu baš više. Eto, to sam ti htela kazati, ali ne mogu doći do reči od tebe.“
            „Ko nema ogledalo, ostaje večito mlad.“
„A, ručak je bio gotov još pre pola sata, to sam došla i da ti kažem, al` ti zapeo za priču, matori. Sad ćemo jesti hladno. Šta si rekao za ogledalo?“ 
            “Ništa, kažem, Milojka, hajde požuri ubi me glad“, reče Radovan i nasmeje se.

Comments