Skip to main content

Buđenje - Ivana Hatezić


„Vladeta, si budan?“ 

„Sad jesam Miloje.“

„Vladeta, oči moje, koliko je sati?“

„6:36 Miloje. Spavaj, k’o boga te molim. Sestra neće pre osam.“

„Mislim se nešto Vladeta, da l’ će mi se, sad kad me je obnevidela kantarakta, razviti druga čula? Da namirišem sestra Cicu pre nego nam donese lekove, da stavim zube i namestim osmeh.“

Zna Vladeta, čim Miloje krene da razmišlja od sabajle, nema ništa od spavanja. Pogleda ga umivenog majskim jutrom. Ih, da mi prsti rade, da hoće da uhvate makar štapić ugljena, da nacrtam mlečni put koji mu je bolest utisnula u oba oka.

„Crni Miloje, prvo, kaže se ka – ta – ra – kta. Drugo, ishlapilo ti trajanje des’t godina pre nego što su te tvoji doveli u dom. I treće, sedeo il’ ležao, imao kastanjete ili ne, Cica je godina tvog unuka. Za nju si deda.“

„Idi Vladeta, nemoj budaliti. Bar ti znaš da godine nisu važne. Tebe je ovde ostavila tvoja Brižita, dvae’spet godina je mlađa od tebe. Kad si ti uhvatio parisku šmizlu, mogu ja Cicu iz Male Moštanice! Što su moja usta čupava?“, mljacnu Miloje zadovoljno i nabaci osmeh. 

Voli kad zapuši usta ovom belosvetskom fićfiriću. Prodao dve slike u Parizu i odmah je popio svu pamet ovog sveta, pomisli kao i svaki put kad bi se pravio pametan ovaj, staračkim slučajem mu dodeljeni cimer. 

„E moj Miloje, znaš li ti da pre šloga, svako jutro... nema veze da l’ je kiša, sneg ili sunce. Ustanem, nazujem vojničke čizme iz mladosti, da bude teže i na trčanje. Lomio sam trkom pariske bulevare. Sa pedeset, kad sam upoznao Brižit, bio sam u boljoj kondiciji od njenih vršnjaka“, udahne duboko i pomisli: „I opet bih bio takav da sam mogao u Parizu da se lečim. Sve sam novce na francusku brinetu potrošio, al’ nije mogla da izdrži beogradsku stvarnost: starca u postelji koji u novčaniku ima samo uspomene. Ostavio sam joj svoje slike, neka ih prodaje, plaća mi dom, a nešto će ostati i za nju.“ 

Iz daljine se čuje Milojevo trtljanje. Brzo se vraća iz tunela misli.

„Mo’š misliti, trčao svako jutro. Što bi’ mislio na trčanje ujutru da s’lomio kičmu radeći ceo dan na njivi. Imali smo mi, kod nas, u Rankovoj Reci jednu takvu Jelu. I ona je trčala svaki dan. Otišli joj živci, pošto je ostavio muž. Kad sam poslednji put vozio ćeru kroz selo, pre nego što je otišla u Beograd, pustili smo je da nas prestigne. Zamolila me Milica. Da joj osmeh lude Jele donese sreću u glavnom gradu.“  

Utiša se naglo kao i svaki put kada priča o svom komadu planine Radan. Boli ga što ne može o sebi da brine, što je morao da dođe među Beograđane, što je porodici na grbači, što je bez njegove, ostalo u selu još dvadeset kuća staraca, što ga neće sahraniti sa njima. 

„Miloje, ruke moje, priđi polako krevetu da mi pridržiš čašu. Vikaće Ceca ako se opet ispolivam“, prenu ga iz misli Vladetin glas.

„Evo, evo Vladeta.“


Comments