Osluškujem.
Lupkanje malih stopala u stanu iznad mog. Šištanje čajnika komšinice Ljilje. Lavež pudlice sa trećeg sprata. Škripa lifta dok se lijeno penje.
Fokusiraj se. Slušaj..... diši duboko.
Svake noći sanjam isti san. Okružena sam tamnim plavetnilom. Ne tonem, ali ne mogu ni da isplivam ka zracima sunca koji se probijaju. Plutam u dubini i borim se za dah. Pružam ruke ka svjetlu ali tijelo me ne prati.
Pokušavam da se vratim u realnost, ali tako je teško. Knedla u grlu, hladan znoj i pulsiranje u sljepoočnicama. Kao da će srce da mi iskoči iz grudi. Čujem ga, tako glasno i jasno, kako lupa, kako se otima.
Položila sam ruku na grudi i osjetila jako bubnjanje na dlanu.
Smiri se, možeš ti to. Duboko udahni i zadrži dah. 1... 2... 3... 4... 5... Izdahni.
Ne znam koliko je vremena prošlo. Sjedjela sam pogrbljena na ivici kreveta i mahinalno ponavljala vježbu disanja. Oslabilo je odzvanjanje srca u bubnim opnama, a sve jasnije sam čula zvuk okoline. Osjetila sam pulsiranje u očima i shvatila da su čvrsto zatvorene. Otvorila sam ih i dala prostora suzama da poteku.
Polako sam ustala i skinuvši znojavu spavaćicu, otišla pod tuš. Pustila sam hladnu vodu da mi obgrli tijelo, da me probudi i spremi za još jedan dan koji će proći u rutini, glasnom smijanju i pretvaranju da je sve u redu, da sam ja u redu.
Zar ne primjećuju? Kako ne vide da sam iscrpljena, da tonem? Ali zašto bi kada ni ja ne razgovaram o tome, ne povjeravam se. Ne mogu. Tek sam sebi priznala da nisam dobro. A, čini mi se, ako počnem da govorim drugima neću moći da zaustavim ni riječi ni suze. Treba mi malo vremena. Presabraću se, a onda potražiti pomoć.
Uvijek mi je bilo teško da zaplačem. Koliko god potrešena, povrijeđena ili ljuta bila, moje suze su čekale svoj trenutak. U poslednje vrijeme nisu tako strpljive, nekontrolisano mi vlaže obraze i svjedoče o buri koja se zbiva u meni.
Gledala sam svoj odraz u ogledalu i nastavila da se mučim istim pitanjem: „Kada je sve ovo počelo?“ Voljela bih da mogu pronaći u sjećanju trenutak kada mi se tama ušunjala u tijelo, kada sam prestala da se smijem. Jurim u svojoj kolotečini, kao hrčak zarobljen u točku. Trčim neprestano i sve manje pronalazim zadovoljstva u svakodnevnom životu. Kao da sam se u nekom momentu samo prepustila bujici negativnih emocija i uronila.
Ali, kako sada da isplivam? Kako da izađem na površinu? Kako da se vratim sebi?, krenula su da se ređaju pitanja i srce je počelo da lupa sve jače, a panika da raste i steže mi grlo. Protresla sam glavu i čvrsto se uhvatila za ivicu umivaonika. Stiskala sam je dok mi prsti nisu pobijeljeli.
Podigla sam pogled ka odrazu u ogledalu i drhtavim prstima uzela četku i rumenilo.
Stavi svoju masku, nasmiješi se i preživi još jedan dan.
Comments