Skip to main content

Prevara - Ivana Ilic Aakerholm

 

„Spremite se. Bliži nam se dan velikog čišćenja, dan kada ću vas vratiti u domovinu crvenih korala i tropskih noći“, začulo se gromoglasno iz male crne špilje na čijem je ulazu ponosno stajao Crni, debeli čistač akvarijuma, vidno zadovoljan onim što je svakodnevno govorio poslednjih mesec dana. 
„Vaše je samo da pustite da što više hrane sa površine neba padne na dno. Tako ćete osigurati da vaše telo bude što lakše i spremnije za povratak u zavičaj. Za sve ostalo ću se ja pobrinuti“, podmuklo se nasmejao u sebi, zadovoljan briljantno skovanim planom utoljavanja sopstvene gladi. 
Bez obzira na to što je najduže živeo i pamtio, prikovanost za dno akvarijuma i nemogućnost da pliva kao ostali, načinili su ga oholim i zlim. Bio je usamljen pre nego što su druge ribice naselile akvarijum, taman dovoljno da osmisli plan. Iako je jeo prljavštinu i otpatke sa peščanog dna, to mu je donosilo poštovanje među ribicama koje su zazirale od crnih ljigavih pipaka na njegovoj glavi.      
Uskomešano jato sestara, novopridošlih ribica neobično zlatne boje, želelo je da učini sve kako bi se što pre vratile u karipske dubine, odakle su otete i donete u ovaj mutni vodeni kavez. Onemoćale od gladi i iznurenosti, od prvog dana živele su od verovanja na reč Crnom, ne dovodeći ih nikad u pitanje. Radile su kako im je rečeno. Svaka bi uzela po mrvicu riblje hrane, puštajući da ostatak padne na dno.  Tu bi hranu potom Crni sa guštom usisavao svojim ogavnim antenama, teško pokrećući sve veće i tromije telo.   
„Sestrice, sestrice, čula sam kako morska paprat šapuće da smo mi ribice zaboravna bića, i da ćemo sa prvim mrakom koji bude pao zauvek zaboraviti boje rodnih korala, muziku morskih zvezda i ceo svet koji smo ikada poznavale. Je l da da se paprat šali s nama, sestrice?“, upitala je najmanja ribica svoje zlatno jato. 
U tom trenutku, veliki crni oblak se pojavi između njih, snažno komešajući vodu i praveći dubok vir. 
„Dan odlaska u zavičaj je došaoooo, ijao“, stigao je Crni da izusti pre nego što ga grana paprati, nošena vodenom strujom, mlatnu po glavi. 
Zlatne ribice je struja nosila na sve strane. Mulj ispuni akvarijum i nastade mrak da se prst pred okom nije video. Buka, treska i jauk potrajaše neko vreme a onda utihnu.   
Talog se spustio a nova, čista voda ispunila je prostor akvarijuma. Paprat je poprimila jarkozelenu boju, a pesak se na dnu, poput dragog kamenja, caklio u bezbroj različitih preliva. Sa raznih strana  sjajne, preporođene, vodene idile pojaviše se zlatne ribice. Kao po navici, skupiše se u krug, ali pomalo začuđeno gledajući jedna u drugu. Sličnost u ponašanju i izgledu privlačila im je pažnju i budila znatiželju, ali jedna drugu, sestre nisu prepoznale.  
U tom se iz crne morske špilje začu: 
„Deco moja, naši životi su ugroženi. Ne jedite otrov od hrane kojim nam zagađuju nebo, već ga pustite da padne na dno. Ja ću se žrtvovati za vas.“


Comments