Zašto sam krenula ovim putem? Kome još pada na pamet da hoda po kaldrmi dok pljušti kiša? I otkud novembarska kiša u junu? To ti se desi kada biraš kraći put, razmišljala je Nevena pokušavajući da očuva ravnotežu na kliskim, pohabanim pločicama stare ulice koja vodi do njenog stana.
Večeras je posebna noć, noć kada će Dado i ona roditeljima objaviti odluku.
Već tri godine žive zajedno.
Tri godine u kojima je ispitivala sve detalje njihovog zajedničkog života, prije nego je pristala da se vjenčaju.
„Kada imaš trideset dve, naravno da ne možeš ispuniti nerealna očekivanja koja si imala sa deset“, govorila je često sebi u poslednje vreme .
U jednom trenutku Nevena podiže pogled i ugleda svoj odraz u izlogu malog butika. Kombinacija iznenadne kiše i vjetra, uspjela je da od njene uvijek uredne kose stvori bezobličnu masu, podsjećajući je kako danas baš i nije njen dan.
Da li zbog potpetice koja je zapela između sivih, blatnjavih pločica ili zbog krupnih, crnih, najljepših očiju, osjetila je nekakav udar.
Njegove oči, koje je, dok je još vjerovala u bajke, noćima sanjala, gledale su je sa oduševljenjem.
„Nevena?“
Svet oko nje je stao. Kao i uvek kada bi ga srela. Znala je kako će uticati na nju i da će mu sve oprostiti. Isto se događalo i kada bi se sakrila ispod njegovog ramena ili ga videla ispred fakulteta kako je čeka.
I kada je rekao da ide, ali će se vratiti. I tada se sve zaustavilo, a on se nije vraćao.
„Tražim te danima, Nevena. Vratio sam se.“
Osjećaj je bio dobro poznat. Taj zažareni ugljen iz njegovih očiju imao je čudnu moć. Otopio bi njene hladnoće, izbrisao odluke koje je donijela i poveo je putem kojim on želi.
Jedino čega je bila svjesna u ovom momentu je taj sijajući pogled i dvije rupice na nasmijanim obrazima. Nakon njegovog odlaska nije osjećala da postoji, kao da je i njeno vlastito biće otišlo s njim.
Dugo se nadala da će se pojaviti, da je nije zaista ostavio. Da je nije izdao.
Kao po komandi pružila je ruke prema njemu. Njegove usne blizu njenih. Dobro poznati dah - miris bombona od kajsije.
I tada joj misli pobjegoše, do tople dekice ispod koje ušuškana sa Dadom gleda film. Njegove uspravna bora između obrva koja se pojavi kada je zabrinut.
Dado koji kaže „Prebrodit ćemo mi i ovo.“
Preplavio ju je osjećaj tuge. Seta za mirisom svježe, mirisne kafe koju ujutro pije sa Dadom, za poljupcem u kosu kojim je budi.
Odmaknula se od mirisa kajsije i ponovo pogledala u oči zbog kojih je spoznala čežnju, strast i bol.
Ali, njegov pogled nije bio toliko poseban kakvim ga je pamtila.
Bio je to tek jedan običan stranac kakve sreće svaki dan.
Comments