Rekla je da mora samo na brzo do WC. Istrčala je prema toaletu i kad je stigla do umivaonika, pustila ledenu vodu da ohladi vruće obraze. Bila je sigurna da je na rubu hiperventilacije. Uvijek se pitala kako izgleda napadaj panike, sad valjda zna.
Pogledala se je u ogledalo. Kao da to nije ona, kao da gleda neku strankinju. Trenutak o kojem svaka djevojka sanja, nju je užasavao. Zašto je rekla da, zašto je prihvatila nešto što zna da ne želi. Nekog kojeg zna da ne želi. Zašto, zašto, zašto?
Dok se joj disanje smirivalo, mozak nije. Sto filmova u glavi, ni jedan sa hepiendom. Nije se mogla zamisliti u vjenčanici, nema šanse. Nije se mogla zamislit jedino s njim do kraja života. Znala je da je to kliše i kako nije jedina s takvim mislima, ali ipak. Samo nije znala da li je to zbog njega ili je plaši brak općenito. Ili oboje. Sigurno oboje.
Uzela je mali ručnik i obrisala lice. Popravila je kosu. Mora se vratit, sigurno se već pita gdje je. Stavila je osmijeh na lice, još jednom pogledala ruku na kojoj se sjajio prsten. Glupo potrošen novac, mogli smo da idemo u Cancun na all inclusive za te pare. Udahnula je duboko, još jednom bacila pogled kako bi naišla na poznato lice u ogledalu, ali bez uspjeha. Još uvijek se je osjećala kao da je gleda strankinja s druge strane.
Sjela je i odmah posegnula za bocom vina. Natočila je i njemu. Kad je podignula čašu da nazdrave, on još uvijek izgleda malo živčano, smije se, ali se vidi da nije opušten.
„Da nazovemo tvoje? I moje?“, pita on.
„Ma ne, danas je naš dan, sutra ćemo“, odgađa ona.
Nagnula je brzo još jednom, vidjela je kako i on užurbano pije. Nervozno se nasmijala, on to radi cijelo vrijeme. Pokušava shvatit da li je samo uznemiren ili možda…
„Hoćemo još jednu?“
„Da, da obavezno!“
Ako će morat spavat s njim, treba joj još alkohola. Želja za seksom, točnije, seksom s njim, davno ju je prošla. Nije joj se gadio, prosto joj više nije bilo zanimljivo. A njoj mora uvijek bit zanimljivo, valjda se zbog toga još uvijek ponaša kao da ima šesnaest.
A šta ako mu jednostavno kaže da svadba nije za nju? Kako se ne želi vjenčat. Znala je da je to samo pola istine i da je to kratkotrajno rješenje.
„Je l' ti se sviđa prsten?“
„Da, da, super je. Baš moj stil,“ lagala je. Nije joj se sviđao, ni malo. Kad bi već morala odabrat, odabrala bi nešto sasvim drugačije. Umjesto ovog tankog elegantnog, odabrala bi nešto glomazno. I jarkih boja.
Nije ga htjela povrijediti, nije mogla. Voljela ga je, znala je da bi ga to slomilo.
Pogledala je još jednom prsten i samo je izletjelo iz nje: „Ne mogu. Sori, ali stvarno ne mogu!“
On digne pogled, uzdahne duboko i kaže: „Oh, hvala bogu, ni ja.“
Comments