Skip to main content

Evo, došla si - Jelena Vukotić

Vrata trošne kuće otvoriše se uz škripu. 

„Tražiš nekog?“, obrati se starica, stojeći na pragu kuće, ženi koja je zbunjeno tumarala po dvorištu.

„Da, tražim Darinku.“

„Ja sam Darinka.“ 

Starica iskorači bliže kako bi što bolje osmotrila ženu u poznim pedesetim, sa maramom na glavi, u šarenom prsluku pletenom od ostataka raznih vunica, krupnu i stamenu. Žena je takođe prišla malo bliže, stala naspram nje i pogledala je pravo u oči. 

Susrevši se s pogledom nepoznate žene Darinka ustuknu korak. 

„Jelo?“, upita i blago zaškilji. 

„Ja sam.“ 

„Reko mi je Milić da ćeš da dođeš, onomad kad su me on i snaja obišli napomenu mi kako te je sreo u Ćupriju za jesenji vašar. Ajde, uđi u kuću.“

U polumraku sobe sivih zidova u kojoj se očigledno i kuvalo i spavalo Darinka kao u nekom bunilu reče: 

„Evo našla si me.“

„Našla.“ 

„I? Šta sad hoćeš od mene?“

„Istinu.“

„Istinu?“

„Da. Valjda sam zaslužila da znam istinu?“

Darinka uzdahnu. Istina je, iskreno govoreći, nije naročito opterećivala iako su joj navirala sećanja na prošlost. Krivicu je odavno pregorela. Krivica je za gore kad staneš pred Boga, ovde živiš kako moraš, govorila je sebi često hrabreći se. 

Duboko je uzdahnula.

„Bilo mi je sedamaes’ kad me je Rade prosio. Nisam ga volela. Volela sam nekog Živorada al’ njegovi bili siroti. Ipak jedne noći po kiši, po nesreći, pobegnem za njega. Pokojni otac ’teo da me ubije. Ujutru me naš’o i odma’ me vratio kući, pa me brže bolje dok ne pukne bruka uda za Radeta. Niko nije znao da sam begala za Živorada al’ đavo ne spava, Rade nekako sazna za to i kad sam ostala bremenita nabedi me da dete nije njegovo. Svekrva me spasi pa me ne isteraše na put. Bila sam deveti mesec, ne sećam se baš, tako početkom devetsto tri’este godine kad Radeta pozvaše na vojnu vežbu. Ja ostado’ u Plažane. Nije prošlo dan-dva jave Rade pogin’o. Bio je mlogo bandoglav, nije sluš’o oficiri i napravi neku glupost i kraj. Posle je neki Rajko, komšija tam u Plažane prič’o kako je Rade krijući se sa ženom nekog kaplara upao blizu poligona kad su gađali onu metu. Men’ je bilo svejedno, on otide pa otide. Porodim se kad javiše za Radeta. Veli meni svekar šta će mi trepavice kad nemam očiju i ja šta ću. Dete ostavim na drvljenik i krenem peške ni sama nisam znala gde. Dođem ovde u Popović. Odma’ se udam. Bila sam lepa, njemu pobegla žena, a dete malo i bio mu veliki zort da nađe ženu. Čula sam posle da je moja svekrva uzela dete i dala ga nekom čoveku u Gladnu. On ga usvojio, dao mu ime, očuvo ga valjda šta znam...“ 

Darinka ućuta i tek tada podiže pogled ka Jeli.

„I nisi se nikad više zapitala šta je bilo sa detetom? Nije te izedalo?“, upita Jela boreći se za vazduh.

„A šta ima da se pitam? Evo došla si...“


 

Comments